Š11.III.DIE WELTWOCHE: IMA LI BERTELSMANN IPAK NACISTIČKE MRLJE U SVOJOJ PROŠLOSTI?

ŠVICARSKA DIE WELTWOCHE 11. III. 1999. Zaviti u šutnju, izbrisati, odgoditi "Koncern Bertelsmann uistinu je na dobrom glasu, a to bi se moglo promijeniti. Dosad je u kronikama koncerna pisalo da se za vrijeme Drugoga svjetskog rata ponašao uzorno. Sada bi uzorno trebao razmotriti svoju povijest budući da su istraživanja našeg tjednika otkrila da uzorno ponašanje ipak i nije bilo baš tako uzorno: naime, Bertelsmann nije objavljivao samo knjige jedne vjerske sekte već u velikom stilu i narodnjačku literaturu; ne postoji nijedan dokaz koji bi potkrijepio njegovu tvrdnju da je izdavačko poduzeće Bertelsmann d.d. bilo zatvoreno. Osim toga, gazda izdavačkog poduzeća Heinrich Mohn bio je pasivan pripadnik SS-a. No, ni razmatranje vlastite povijesti nije tako uzorno kakvim ga vole prikazivati u Bertelsmannu. U intervjuu za emisiju postaje '3sat' 'Vrijeme za kulturu', novi predsjedatelj upravnog odbora Bertelsmanna Thomas Middelhoff kazao je da je odmah nakon objavljivanja kritički intoniranog izvješća stručnjaka za suvremenu povijest Herscha Fischlera u ovom tjedniku krajem listopada 1998. donesena odluka o povlačenju 'jako skraćene' kronike tvrtke s interneta. Činjenica jest da je taj korak uslijedio tek dva tjedna nakon što je '3sat' eksplicitno skrenuo pozornost na uljepšavajući prikaz povijesti tvrtke na internetu. Odluka o osnivanju neovisnog povjerenstva povjesničara koje bi pod vodstom Saula Friedlaendera trebalo ponovno staviti pod povećalo povijest koncerna Bertelsmann - revidiranu tek 1985. - također je donesena pod pritiskom izvana: američki mediji poput 'The Nation' i 'New York Posta' kritički su razmotrili prošlost Bertelsmanna baš kada su Nijemci, pozivajući se na argument o svom dobrom glasu, namjeravali pripojiti izdavačku kuću Random House. Nadalje, Thomas Middelhoff ustvrdio je u razgovoru za '3sat' sljedeće: 'Neka nam pokažu poduzeće na kugli zemaljskoj koje je reagiralo tako odlučno i brzo'. Uzorno ponašanje Bertelsmanna potvrdio je čak i 'New York Times', 'najutjecajniji vodeći medij', kazao je Middelhoff. No, čak ni nakon višekratnog raspitivanja Bertelsmannova služba za odnose s novinarima nije mogla odgovoriti kada je 'New York Times' navodno objavio tu pohvalu. I to s razlogom: naime, odgovarajuća primjedba ne postoji u jedinom iscrpnom izvješću 'New York Timesa' o Bertelsmannu, objavljenom 16. prosinca 1998. Tri vrline Bertelsmannove komunikacije slave uskrsnuće: zaviti u šutnju, izbrisati, otezati - i sve to uz dobrohotnu pomoć šutljive konkurencije. Dne 15. prosinca 1998. Bertelsmann je pod vodstvom vrhovnog čuvara komunikacije profesora Manfreda Harnischfegera pokrenuo ofenzivu u odnosima s javnošću. Harnischfeger je najavio osnivanje neovisnoga povjerenstva (do tog trenutka za takve je poslove bio mjerodavan kućni povjesničar Dirk Bavendamm), distribuiravši opsežni popis publikacija, koje su nacional-socijalisti zabranili. Računica profesionalca za odnose s javnošću pokazala se točnom: njemački mediji zgrabili su dobačenu informaciju, a istina - da je riječ o uljepšavanju prošlosti - ostala je zaboravljena. Pritom valja napomenuti da je popis knjiga posebno uspio trik u odnosima s javnošću. Ljudi izvan branše ne mogu ga provjeriti te on stoga više otvara nova pitanja nego što odgovara na stara. Taktika brisanja čini se smišljenom. Naime, na pitanje autora emisije 'Vrijeme kulture' kolika je vrijednost popisa, Middelhoff je kazao da će to utvrditi tek neovisno povjerenstvo. Opsežni popis već je jednom prilikom vjerojatno ispunio takvu svrhu. Naime, iz razmjene pisama dokučeno je da je popis sastavio sam Heinrich Mohn, što upućuje na zaključak da je riječ o istom dokumentu koji je Mohn nakon rata podastro engleskim okupacijskim vlastima radi dobivanja licence za svoju izdavačku kuću. No, Bertelsmann se jako lako izvlači iz zamki vlastite povijesti: to je moguće zato što drugi njemački mediji strpljivo skreću pogled: naime, povijest tvrtke Bertelsmann bijela je mrlja njemačkog novinarstva. Nijedan njemački medij - osim uredništva 'Vremena za kulturu' javno-pravne tv-postaje '3sat' - nije se dosad usudio sam istražiti tu priču. Tim je potezom uredništvo '3sat' navuklo na svoja leđa veliku ljutnju, što baš i nije ohrabrilo druge novinare da opeku prste na toj temi. (...) Tome valja dodati da Bertelsmann u Njemačkoj ima status dobro organizirane publicističke velesile te ljudima iz medija baš i ne ostavlja velik manevarski prostor za prkošenje zakonima novinarstva koje djeluje u okviru koncerna. Samo u Njemačkoj div iz Guetersloha obuhvaća televizijske postaje poput 'RTL', 'RTL 2', 'Vox' i 'Premiere', listove poput 'Berliner Zeitung' i izdavačku skupinu Gruner + Jahr sa 'Sternom', 'Geom' i ostalim publikacijama. Ruke su neizravno vezane 'Der Spiegelu', čija jedna je četvrtina u vlasništvu Bertelsmanna, pa čak i 'Die Zeitu', koji je s prvakom u izdavačkoj branši povezan preko pokojnog izdavača Gerda Buceriusa. Stoga je Bertelsmann žestoko reagirao kada se novinarka 'Die Zeita' Nina Grunenberg prošle godine kritički osvrnula na šefa Bertelsmanna u ostavci Frank Woessnera. Sada 'Die Zeit' baš i nije pretjerano zainteresiran za rasvjetljavanje Bertelsmannove prošlosti. Da njemački mediji imaju problema s očuvanjem kritičke distance u odnosu prema drugim medijima, osjetio je na svojoj koži publicist Lutz Hachmeister, kada je prije dvije godne želio objaviti priču o 'Der Spiegelu'. Hachmeister je napisao biografiju SS-ova vođe Alfreda Sixa, naišavši u svojim istraživanjima na Sixove sljedbenike Horsta Mahnkea i Georga Wolffa, koji su obojica napravili karijeru u 'Der Spiegelu'. Izvadak iz uvida u ranu povijest 'Der Spiegela' trebao bi uskoro - prije pojavljivanja same publikacije - biti objavljen u listu 'Die Woche'. No, umjesto da je uvrsti u list, glavni urednik 'Die Wochea' Manfred Bissinger solidarizirao se sa svojim prijateljem, glavnim urednikom 'Der Spiegela' Stephanom Austom, koji mu je obećao da će sam prijeći u ofenzivu i objaviti imena sljedbenika nacista u svojim redovima u posebnom izdanju povodom 50-godišnjice izlaženja tog tjednika. Prijateljske veze pokazale su se djelotvornima: 'Die Woche' je odjednom ocijenio da mu priča o 'Der Spiegelu' više nije zanimljiva. Hachmeister je tada otišao u 'Die Zeit' gdje je također odbijen. Bivši glavni urednik 'Die Zeita' Robert Leicht poručio mu je da vjerojatno baš i nije prikladno 'izdvojiti 'Der Spiegel' kao jedinstveni objekt' dok su slični problemi igrali prilično važnu ulogu u počecima mnogih listova. Strah od uzvratnog udarca 'Der Spiegela' i od razotkrivanja također problematične povijesti 'Die Zeita' bio je očit. Od 'Focusa' 'Der Spiegel' nije morao strahovati budući da gentlemanski sporazum priječi međusobne napade dva politička tjednika. Tako je Lutzu Hachmeisteru preostala tek objava u ljevičarskom berlinskom listu 'Die Tageszeitung', koji je priču objavio krajem prosinca 1997. - neposredno prije objavljivanja posebnog izdanja 'Der Spiegela' - potaknuvši time val sličnih članaka u drugim medijima. 'Der Spiegel' i dalje ne popušta - bestidno je u posebnom izdanju napisao sljedeće: 'Der Spiegel je uvijek bio antifašistička artiljerija - od samoga početka'. Doduše, njegova tvrdnja da su dva nacista obavljala tek drugorazredne poslove u magazinu bila je previše prozirna. Pogled u impresum bio je dovoljan: Wolff je povremeno bio zamjenik glavnog urednika, a Mahnke je započeo karijeru kao redaktor za međunarodnu politiku. Bertelsmann se spretnije izvukao iz afere. Zapošljavanje povjesničara odgodit će raspravu o toj temi za dobre dvije godine. Svaki upit nailazi na odgovor da treba prvo pričekati rezultate povjesničara. Čak i ako ni time ne bude moguće izbrisati mrlje iz pročišćene povijesti, multimedijalni koncern čvrsto kontrolira publiciranu javnost. Bar na razini odnosa s javnošću Bertelsmann se i dalje ponaša uzorno", zaključuje Christian Mensch.