ES 28.III.EL PAIS- E. LUTTWAK O KOSOVU

ŠPANJOLSKA EL PAIS 28. III. 1999. Protektorat na Kosovu "Kad su Srbi najavili ukidanje viza za 1.380 nenaoružanih OESS-ovih promatrača, koji su s Kosova morali otići do subote, 20. ožujka, njihov je šef, američki diplomat William Walker, izazivački izjavio: 'OESS će se vratiti, jer NATO-u nisu potrebne vize kako bi ušao na Kosovo'. OESS nema vlastitih vojnih snaga, a njegovi promatrači došli su na Kosovo uz dopuštenje Srbije, poslije prošlogodišnjih pregovora. Unatoč tome, očito je da veleposlanik Walker smatra samo po sebi razumljivim da NATO ima pravo ulaziti na srpski teritorij kad mu to padne na pamet. Drugim riječima, Srbija, ili barem pokrajina Kosovo, neće više biti među suverenim i neovisnim državama. Umjesto toga bit će pretvoreni u NATO-ov protektorat, a to je zapravo samo ljepša riječ za koloniju. Možda je to jedini način za sprječavanje pokolja i protjerivanja kosovskih Albanaca pa je, kao takav, moralno opravdan. Možda je to čak i inteligentan potez, s političkog gledišta, budući da se temelji na računici prema kojoj će Kosovo pod NATO-ovom okupacijom biti izvor stabilnosti za cijelu regiju, jer etnički sukobi ne samo da bi mogli narušiti stanje i u krhkoj Makedoniji, nego bi mogli ubrzati i izbijanje velikog rata na Balkanu, ako u sve to budu uvučene Grčka i Turska. Unatoč svemu tome, trebalo bi malo razmisliti o posljedicama NATO-ove okupacije Kosova. Svi znamo da se sada više ne može pomoći državama kao što su Afganistan, Angola, Sierra Leone i Somalija privremenim intervencijama bilo kakve vrste. Humanitarna pomoć služi samo za hranjenje beskrajnih unutarnjih ratova zato što hranu uvijek najprije dobiju naoružani muškarci. Kratkotrajne intervencije Ujedinjenih naroda 'za održavanje mira' posve su beskorisne zato što su samo odmor za osvježenje pri kojemu sukobljene strane prikupljaju snage za obnovu borbe kad odu mirovne postrojbe. Svi znamo da bi jedini način za trajno zaustavljanje sukoba bio vojno zauzimanje tih država na neodređeno vrijeme, ili na barem nekoliko desetljeća. To je minimalno vrijeme nužno za početak obnove, pomirbe i izgradnju nacije. Za to bi trebalo dosta borbi, s neizbježnim ljudskim gubicima, i baš zato nitko ne želi spašavati Afganistan, Angolu, Sierra Leone, Somaliju i ostale države koje su nastale u procesu osamostaljivanja. Nekad su europske države, velike i male, smatrale svojom dužnošću da vladaju ostalim narodima na manje ili više dobrohotan način. Ta su vremena prošla, otkad nema više kolonija, jer su demokratski narodi shvatili da nemaju pravo vladati drugim narodima na nedemokratski način, a nisu ni bili spremni boriti se kako bi održali svoju vladavinu u kolonijama. Protektorati su za demokratske države bili mnogo jednostavnija rješenja zato što su lokalne vlade, formalno neovisne, vladale pod prikrivenim oblicima imperijalističkoga nadzora. Ali šezdesetih godina čak se i Velika Britanija odrekla svojih lijepih i vrlo isplativih protektorata na Arapskom poluotoku zato što se izlagala opasnosti da mora poslati u smrt britanske vojnike koji bi morali braniti nekakvu autoritarnu vlast. No, općenito gledajući, stjecao se dojam da kolonijalizam, čak i u obliku dobrohotnih protektorata, nikako nije u skladu s duhom vremena. Unatoč svemu, upravo to je formula kojoj se sada vraća NATO, najprije u Bosni, gdje pod nadzorom Atlantskog saveza vladaju ni manje ni više nego tri vlade (muslimanska, hrvatska i srpska), a sada, čini se, i na Kosovu, koje će dobiti autonomnu albansku vladu. U Bosni je NATO smijenio s dužnosti demokratski izabrane predstavnike koji nisu surađivali, a i premjestio je neke teritorije iz jednoga u drugi sektor. Najvjerojatnije će NATO-ov protektorat na Kosovu zahtijevati intervencije kolonijalnog tipa kako bi se zaštitila srpska manjina i spriječili albanski zahtjevi za postizanje apsolutne neovisnosti, ne uzimajući pri tome u obzir želju naroda (gotovo je sigurno da bi neovisno Kosovo izazvalo strašan rat na Balkanu). Možda je to jedina opcija, ali je moramo nazvati pravim imenom: kolonijalističko preuzimanje vlasti i odgovornosti na dulji vremenski rok. Kako u Bosni, tako i na Kosovu, malo je vjerojatno da će sadašnji adolescenti doživjeti pomirbu u miru koja bi NATO-u omogućila da ode, a da poslije odlaska ne izbiju novi sukobi. Je li Atlantski savez spreman na takvu obvezu?", pita se Edward Luttwak, član uprave Centra za međunarodne i strateške studije u Washingtonu.