NJ 22.III.SZ:TEŠKA ZAPADNA RAČUNICA

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 22. III. 1999. Prisiljen na djelovanje "Podujevo, Prekaz, Srbica - imena za koja gotovo nitko nije čuo. Imena mjesta na Kosovu. Mjesta užasa. Tko tamo živi, prijeti mu smrt. Srpske oružane snage žestoko su napale ta i druga mjesta. Granate probijaju krovove, kuće gore, obitelji bježe u panici u šume - ostaju samo mrtvi. Je li moguće stanovnike Podujeva, Prekaza i Srbice prepustiti njihovoj sudbini? To je do daljnjega učinjeno. Naime, povlačenje OESS-a označava privremeni odlazak međunarodne zajednice s Kosova. Naravno, promatrači, poslani na Kosovo u listopadu prošle godine, nisu ni u kom slučaju mogli prekinuti sukobe. Svijet je - između ostalog i radi umirivanja vlastite savjesti - poslao samo nenaoružanu izviđačku postrojbu, koja nije mogla spriječiti oružane sukobe, napade ni pokolje. No, bar je registrirala i izvješćivala što se događa oko Prištine. Možda su izviđači u narančastim jeepovima čak pružili žrtvama napada i progona osjećaj da se netko izvan kosovskog kotla čak zanima za njihovu sudbinu. U međuvremenu su promatrači OESS-a otišli i vjerojatno su sretni što nisu zlostavljani kao taoci - poput plavih kaciga UN u jesen 1995., koje su zbog prijetećih NATO-ovih zračnih udara u Bosni lancima privezane za srpska skladišta streljiva. No, njihovo je povlačenje očito Beogradu dalo signal za dobro pripremljen i široko organiziran napad. Cilj tog napada su u prvom redu položaji OVK, ali će žrtve u podjednakoj mjeri biti borci i civili. Za to će dijelom biti kriva i taktika OVK, čiji se pripadnici, vjerni Mao Ce Tungovoj devizi, kreću među seljanima 'poput riba u vodi'. No, starci, žene i djeca također će biti žrtve ponajprije sustavne bezobzirnosti srpske soldateske. Ono što se danas događa u Podujevu, Prekazu, Srbici i drugim mjestima istodobno je neshvatljivo i predvidivo. Što, dakle, Zapad može, odnosno mora učiniti? Aktualne slike i izvješća iz zona sukoba viču za dokončanjem užasa i za zaustavljanjem nasilja protunasiljem. Emocije bukte zbog novog pokolja koji proizlazi iz zbroja tisuća pojedinačnih sudbina. No, što kaže hladna analiza? Srpski postupci upućuju samo na jedan zaključak: Slobodan Milošević želi izazvati NATO da intervenira. Još dok se u Parizu pregovaralo o miru, Beograd se naoružavao za najnoviju ofenzivu, premještao tenkove i dovodio nove postrojbe na Kosovo. Potom su Srbi izazvali neuspjeh konferencije. I dok NATO još razmišlja kada bi i kako trebao reagirati na takav razvoj događaja, Milošević proizvodi činjenice, koje neodlučnom Zapadu prividno ostavljaju otvorenom samo jednu mogućnost: intervenciju. Time je beogradski vladar okrenuo koplje. Time gotovo da na intervenciju sili NATO, koji ga je prijetnjom vojnim udarom želio potaknuti na popuštanje. Je li svijet okrenut naglavce? Kada ne bi bilo tako perfidno, moglo bi u najmanju ruku biti proglašeno taktičkom majstorijom. Naime, posrijedi je ratna psihologija za napredne: budući da Milošević ne pokazuje strah od NATO-a, u NATO-u jača strah od Miloševića. Izazivanje Zapada trebalo bi na kraju rezultirati njegovom blokadom, glasi računica. Jugoslavenski Predsjednik uistinu daleko lakše izračunava zapadnu strategiju no što je slučaj u obrnutom smjeru. Milošević zna napadačka sredstva: prvo teledirigirani projektili, potom leteće bombe. Zna i ciljeve napada: vojna postrojenja u Srbiji, u prvom redu ona u blizini južne nemirne pokrajine Kosovo. No, jugoslavenski Predsjednik ponajprije zna granice protivničke spremnosti na intervenciju: riječ je samo o zračnim udarima ograničenog dosega, a ne o nametanju mira po svaku cijenu. Nakon svakog bombardiranja vodstvo u Beogradu bit će zamoljeno da ipak potpiše mirovni sporazum. No, budući da nitko ne zna Miloševićevu procjenu praga podnošljivosti bomba u Srbiji, Zapad mora rješavati jednadžbu s daleko više nepoznanica nego Srbi. Pritom Zapad sve više strahuje da će ga Beograd namamiti u zamku eskalacije oružanih sukoba. Dakle, Milošević čini sve kako bi prikazao NATO-ovu intervenciju kao nepredvidivu balkansku pustolovinu. Pritom se jugoslavenski Predsjednik uzdaje u taktiku koja je u Bosni bila tako 'strahovito uspješna' da je Zapad godinama prekriženih ruku pratio genocid. Tek kada je NATO pod dojmom pokolja u Srebrenici, u kojem je pobijeno 8000 ljudi, nadvladao dvojbe - sasvim slične današnjima glede Kosova - i bombardirao srpske položaje, sklopljen je daytonski mir. Odgovarajuća pouka može biti samo sljedeća: tko se pokori Miloševićevoj računici, učinit će ga jačim nego što uistinu jest. Tko mu dopusti da ga blokira, postat će sukrivcem za smrti tisuća ljudi. Tko - ako ne NATO - raspolaže sredstvima za zaustavljanje srpskih oružanih snaga? Odustane li NATO, sudbina ljudi u Podujevu, Prekazu i Srbici bit će definitivno zapečaćena", upozorava Peter Muench.