FR-LE MONDE 25.3.NATO-EUROPA I SRBIJA

FRANCUSKA LE MONDE 25. III. 1999. Europljani su preuzeli svoje dužnosti "Vojno je djelovanje koje Zapad danas počinje protiv beogradskoga režima opasno. Nitko, naime, ne može reći hoće li Slobodan Milošević popustiti kod prve salve, ili će se, zatvarajući se u svoju nepopustljivost poput Sadama Huseina, sučeliti s napadom i prisiliti NATO da povede rat protiv njegove zemlje, kojega se veličina, trajanje ni gubici ne mogu predvidjeti. Ako se Zapad danas izloži toj opasnosti, bit će to zbog mišljenja koje od mjeseca siječnja dijele neki zapadni Europljani, da bi nedjelovanje bilo još gore: problem Balkana ne bi se riješio nemiješanjem u kosovsku krizu; s obzirom na predvidljivo širenje na čitavo područje, prije ili kasnije, 'treba krenuti', što prije - to bolje, kako za izmučeno pučanstvo, tako i za sile koje sudjeluju. Suprotno od onoga što će mnogi sigurno reći, pokus koji danas počinje nije djelo ratnički raspoloženih Amerikanaca koji u svojoj želji da oružjem vladaju svijetom, povlače za sobom previše poslušne Europljane. Europljani su u toj krizi preuzeli svoje dužnosti i često pokazali više inicijative nego SAD. Sama sloga koja danas prevladava među saveznicima, svjedoči da su prilike drugačije nego u Iraku gdje se Europljani (osim Velike Britanije) ne žele priključiti politici koja je sadržana u napadima. Naprotiv, njihova strategija na Kosovu bila je odvratiti SAD od iskušenja u koje su u jednom trenutku i sami bili upali (udari i ništa drugo), učiniti sve kako bi se problem riješio mirnim putem i pridobiti Moskvu za svoje stajalište što je duže moguće, kako bi se potvrdila njegova legitimnost. Iako se Rusi sada ne slažu s primijenjenim načinom, barem se slažu s ciljem: plan o samoupravi Kosova koji je pripremljen zajedno s njima, a Albanci su ga prihvatili, sada treba silom nametnuti srpskoj strani. Postojanje toga plana, s druge strane, daje vojnom upletanju političku dosljednost: NATO ne želi biti 'zrakoplovstvo OVK-a' koje će kosovskim borcima pomoći u stjecanju neovisnosti koju Zapad ne želi. Strategija dvostrukog puta (početak pregovora i vojna prijetnja) pretpostavljala je spremnost da se ide do kraja: ne posredovati danas, predati partiju Slobodanu Miloševiću, nije bilo prihvatljivo za zapadne sile jer su se zadnjih mjeseci jako uključile u traženje rješenja krize. Ta je strategija zamišljena u Europi, u mjesecu siječnju, nakon pokolja u Račku koji je potvrdio neuspjeh poteza koji je Richard Holbrooke poduzeo u jesen. Američki je posrednik u listopadu 1998. od jugoslavenskog Predsjednika dobio obećanje da će povući velik dio srpskih snaga s Kosova i da će započeti pregovore s Albancima. Ni jedno ni drugo obećanje nije ispunio. (...) Pitanje se ponovno postavlja danas, s obzirom na nepredvidljivost jugoslavenskog Predsjednika: ako, za razliku od Bosne, ne popusti pred prvim očitovanjem sile, niti pred prijetnjom još jačih zračnih napada, dokle je spreman ići? Čim se potvrdio neuspjeh pregovora u Parizu prošloga tjedna, kod saveznika, napose kod Amerikanaca, mogla se osjetiti stanovita malaksalost pred neizvjesnosti koja se najavljivala. Francuska je bila među onima koji su i dalje mislili da je potpuna odlučnost najbolji način da se Miloševića privede razumu i, suprotno, da ga svako oklijevanje potiče na nepopustljivost. Zapad s razlogom nije htio opetovati film iz Bosne: četiri godine odgađanja omogućile su etničku podjelu malene republike zahvaljujući granatiranju i zločinima nad civilnim pučanstvom; četiri godine uzaludnih pregovora i golemih iznosa novca potrošenog kako se ne bi moralo vojno djelovati: Europa, UN i NATO postigli su samo neuspjeh i izgubili vjerodostojnost, a na koncu su se ipak morali umiješati. Ovaj put su prilike još teže: NATO se upleće protiv suverene zemlje, a Milošević bi mogao biti tvrdoglaviji nego kada je bila riječ o Srbima u Bosni i u Hrvatskoj koje je na koncu napustio bez grižnje savjesti. Kada je riječ o zakonitosti operacije, ona pravno počiva na dosta krhkim temeljima, jer rezolucija 1199 UN-a ne govori izrijekom o primjeni sile, već je samo može podrazumijevati. Prava je legitimnost političke naravi: ne treba dopustiti, osim ako se ne odustane od svega, da zadnji europski diktator nastavi s uništavanjem i destabiliziranjem", komentira Claire Trean.