US IHT 24. III. OJAČATI ALBANCE

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 24. III. 1999. Alternativa za Kosovo: pomognite kosovskim Albancima da uzvrate udarac "Kad su Albanci pristali potpisati sporazum o privremenoj autonomiji za Kosovo, vođe zapadnoga saveza gotovo su jednoglasno ustvrdili: sad je jugoslavenski predsjednik Slobodan Milošević u škripcu", piše Anna Husarska. "No nije. Sad je u škripcu NATO, koji mora g. Miloševića prisiliti da potpiše dogovor iz Rambouilleta. Ne radi se samo o semantici. Radi se o nazivanju vjerodostojne prijetnje vjerodostojnom prijetnjom, a diktatora diktatorom. A ovaj bi diktator mogao imati razloga da ne vjeruje u vjerodostojnost ove prijetnje. G. Milošević je jasno pokazao da nema namjere pristati na vojni dio dogovora iz Rambouilleta, odnosno, na prisutnost međunarodnih snaga pod vodstvom NATO-a, koje bi osiguravale autonomiju. (...) Važno je ponoviti da on razumije samo jezik sile. No uporabiti protiv njega silu, značilo bi za zemlje NATO-a izložiti opasnosti svoje vojnike, jer samo bombardiranje ne uklanja diktatora, kao što pokazuje irački primjer. Kosovo je mjesto za koje se Sjedinjene Države nisu spremne izložiti opasnosti, a na to nisu spremni ni zapadni Europljani, u svakom slučaju ne bez Amerikanaca. Tri nove istočnoeuropske članice NATO- a mogle bi na to pristati, no onda bi sve druge saveznice izgledale kao mekušci. U međuvremenu, više od 2 milijuna kosovskih Albanaca spremna se boriti s Miloševićevim snagama i umrijeti ako treba, da bi za svoju domovinu osvojili neovisnost. Zar nije razumno da Savez iskoristi tu albansku revnost i spremnost na riskiranje života za neovisnu domovinu, i tako pred g. Miloševića postavi vjerodostojnu prijetnju sile, prijetnju albanskim snagama? Pa neka se objelodani sljedeće: NATO podupire albanske borce i učinit će sve što može da potpomogne njihovu vatrenu moć kao i njihov rezultat u ljudskim pravima. To možda zvuči krvožedno, no konvencionalne prijetnje i uobičajeni govori u stilu 'ovo nećemo dopustiti' ne uspijevaju zaustaviti pokolj. Ako je takav scenarij zastrašujući, je li on to dovoljno da prisili g. Miloševića na potpisivanje? I bez daljnjeg pokolja? Za proteklih nekoliko desetljeća Sjedinjene su Države ovaj pristup 'naš cilj, njihova krv' primjenjivale s mudžahedinima u Afganistanu i antisandinistima u Nikaragvi. A tu je i nedavni primjer s Balkana. Savezničkom bombardiranju položaja bosanskih Srba 1995., koje je g. Miloševića natjeralo za daytonski pregovarački stol, prethodio je ključan napad hrvatskih snaga protiv bosanskih Srba. Sila na terenu djeluje na g. Miloševića. Da bi NATO podupro OVK, Albanci bi se morali početi ponašati poput redovne civilizirane vojske. Morali bi prestati s otmicama i napadima na civile (kosovske Srbe ili Albance koji se možda razilaze s OVK); početi poštovati osnovna ratna pravila i primjenjivati Ženevsku konvenciju. A ako NATO želi da ga smatraju stvarnom saveznicom tih hrabrih Albanaca koji su spremni dati svoje živote u toj borbi, on bi barem načelno trebao priznati da je albanski cilj neovisnosti za Kosovo legitiman, iako u ovoj fazi možda nije ostvariv. Očito je da bi to izazvalo nezadovoljstvo Rusije, članice kontaktne skupine, no Rusi nisu uspjeli u svom pokušaju da g. Miloševića nagovore na potpisivanje dogovora, a vrijeme se više ne smije gubiti. Prošloga petka, prihvaćanjem tri nove članice, NATO je dobio zajedničku granicu s Jugoslavijom. Ta bi misao trebala pomoći da se um saveznika usredotoči na suprotstavljanje Miloševiću."