NJ 24. II. SZ:'BEHAVIORISTIČKA TERAPIJA'

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 24. II. 1999. Manjkava odlučnost "Najbolja je stvar kod prijetnje njezino neostvarivanje, bilo da je riječ o djeci ili o velikim lopovima. U tom slučaju cilj je postignut bez plaćanja odgovarajuće cijene, primjerice, NATO-ova bombardiranja srpskih ciljeva. No, glavni uvjet za izostanak potrebe za djelovanjem jest vjerodostojnost, a ona pretpostavlja odlučnu spremnost na ostvarivanje prijetnje. NATO već mjesecima hoda po toj tankoj žici i sada mu prijeti pad. Prijetnja je otjerala Srbe i Albance u Rambouillet, ali nakon dvokratnog isteka ultimatuma vjerojatno je kod obje strane pojačan osjećaj da NATO možda i ne misli tako ozbiljno. Tko produlji rok dva puta, učinit će to i treći, četvrti i peti put? Već prije isteka drugog ultimatuma, ovog utorka, američka ministrica vanjskih poslova Madeleine Albright nagovijestila je novi manjak odlučnosti: zračni napadi bit će izvedeni samo ako odgovornost za neuspjeh razgovora budu snosili samo Srbi, kazala je ona. Dvojba je očita: tko god prijeti samo jednoj strani (Srbima), ohrabruje tvrdoglavost druge strane. No, bombardirati obje strane? Zašto uopće? Stanje je drugačija nego u Iraku gdje je bombardiranje bilo moguće opravdati posve vojnim argumentima: ne preda li diktator svoje oružje za masovno uništenje, ono mu mora biti izbijeno iz ruke - na dobrobit susjedstva i čitavoga svijeta. U primjeru Kosova nije riječ o 'aktivnoj politici neširenja oružja za masovno uništenje' već o 'behaviorističkoj terapiji'. Miloševićevu režimu treba nanositi bol iz zraka sve dok ne bude pokoren i ne potpiše sporazum o autonomiji Kosova. No, uspjeh takve strategije nije bio baš tako očit. Vojni je dio sporazuma jednostavan i mogao je funkcionirati slično kao i u odnosu prema Sadamu. Projektili na daljinsko navođenje, bez posade, i 'nevidljivi bombarderi' s posadom uništavaju bez opasnosti za vlastite položaje protuzračne obrane, radare i zapovjedne središnjice. Nakon njih nastupaju konvencionalni zrakoplovi NATO-a - od običnog Tornada, koji ore piste, do bombardera B-52 koji leti visoko i uništava uporišta i spremišta tenkova. NATO-ovi bombarderi posebno bi se usredotočili na uništavanje logistike koja Miloševiću omogućuje ratovanje na Kosovu. Suverenitet u zračnom prostoru nad krnjom Jugoslavijom ne bi bio problem, teže bi bilo točno odrediti ciljeve nad oblacima prekrivenim Balkanom. No, najteži problem nije taktičke već psihološko-političke prirode: što bi potaknulo jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića da promijeni svoju politiku prema Kosovu? Drugi svjetski rat, Vijetnam i na kraju Irak, pokazuju da su bombe moćne samo u strogo vojnom, ali ne i u 'behaviorističko-terapeutskom' smislu riječi. Dva milijuna tona bomba nije pokorilo Njemačku, a ni šest milijuna tona nije odvratilo Ho Ši Mina od zauzimanja juga Vijetnama. Što će, napokon, NATO učiniti nakon što uništi sva uporišta i sve piste? Hoće li napasti vodoprivredna i električna postrojenja? Koliku bol NATO može izazvati, a da pritom ne potpiri stalno prisutne napetosti u vlastitome dvorištu? Koliko će daleko ići u ratu živaca protiv Rusa, koji se oštro protive bombardiranju? Koliko su odlučni Amerikanci, koji sami sebe uvjeravaju da sukob na Kosovu nije strateška prijetnja Americi, pa čak ni Europi? Tko uopće želi ići u rat ako nisu ugroženi konkretni interesi, kao u Zaljevu? Usporedba s Bosnom nije primjerena - bar ne još. NATO je svojedobno intervenirao tek nakon što su Hrvati i Bošnjaci uspostavili vojnu ravnotežu u odnosu na Srbe. Na Kosovu takva ravnoteža ne postoji pa prioritetni interes Albanaca nije mirovno rješenje već vojno uplitanje NATO-a u njihovu korist. Ta pretpostavka objašnjava njihovu taktiku postavljanja tako radikalnih zahtjeva da ih Srbi ni u kom slučaju ne mogu prihvatiti. Sve su te špekulacije mogli razmotriti i sudionici klauzure u Rambouilletu. Zato je istekao i drugi ultimatum", zaključuje Bernhard Kueppers.