IT REPUBBLICA10.III-SRB.MILOŠ.KO.BA

ITALIJA LA REPUBBLICA 10. III. 1999. Posljednji dvoboj za Kosovo "Virtualna Srbija, koju su napravili Miloševićevi mediji, ponovno je našla neprijatelja kojega je s vidika izgubila prije dvadeset godina, Zapad. 'Zapad želi uništiti sve što je srpsko, slavensko, pravoslavno', 'Kosovo je bila Srbija kada SAD nije ni postojao', 'Golema snaga Srbije je domoljublje', uvjeravaju naslovi koje dnevni list 'Politika' podiže poput crnih pendreka ne defetiste. (...) Na svakom patriotskom skupu skandira se njegovo ime, 'Slobo, Slobo', uz pratnju ritmičnog pljeska u stilu nekadašnjih centralnih komiteta. Svaki uzdah ruskog ili bjeloruskog čelnika predstavlja se kao dokaz slavenskog bratimljenja. Svaki intervju s prolaznikom, a svaki večeri ih prođe stotinjak, pokazuje jedinstvo nacije pred prijetnjom zapadnjačkih bombardiranja. I sve to govori da će Milošević učiniti ono što obećava: Kosovo nikada neće predati NATO-u. Sve u svemu, govori da je već odlučio: rat. No ovo je jedan čudan režim, jedna anti-Europa, gdje je sve izokrenuto, i kao što su se ovdje fašisti i komunisti zbratimili u koaliciji koju vode Miloševićevi socijalisti, tako i srpske ratne trube mogu zazvučati i kao trube za povlačenje. Vojska, koja svake večeri prethodi TV- dnevniku, penjući se po planinama, i pužući po poljima prema neprijatelju, već je Miloševiću naznačila svoje opiranje zamisli da ju se prepusti uništavanju NATO-ovim projektilima. U to nas uvjerava general Vuk Obradović, blizak vojnom vrhu. 'Nama se uopće ne sviđa ideja o NATO-u na Kosovu, no znamo da je to neizbježan ishod. Ne možemo ratovati protiv svijeta. Prije svega zbog toga što bi rat proširio provaliju koja se otvorila između Srbije i Crne Gore. Osim toga, beskorisno je pretvarati se: NATO je već na Kosovu, nadzire nebo. Imam razloga vjerovati da je sve to vrlo dobro poznato glavnom stožeru i da je Milošević o tome obaviješten'. Može li se vjerovati ovom flegmatičnom i odmjerenom časniku? Obradović nije bilo koji general. Tijekom rata u Hrvatskoj bio je broj dva vojnoga vrha. Žrtva je velike čistke 1992., i ponovno se pojavio prije nekoliko mjeseci kao predsjednik jedne oporbene stranke koja bi htjela biti, ili to već jest, uporišna točka za one iz visoke vojne hijerarhije sklone tome da se oslobode Miloševića i da depolitiziraju vojne snage. Po Obradoviću, 'u jugoslavenskoj vojsci još ima mnogo nacionalista, no jezgra je zdrava i profesionalna'. Ako je to točno, onda američko kockanje na Kosovu ima dobre izglede na uspjeh. Albrightova se u stvari kladi na ovo : da jugoslavenske snage nisu horda zadojena mitovima koja sve želi žrtvovati za izgubljenu stvar, već autonomna i profesionalna moć, barem toliko koliko je dovoljno da se odupru ideji da se žrtvuje još zajamčeni rang i status onoga što bi zrakoplovstvo NATO-a uništilo u jednom tjednu: 480 zrakoplova, 952 tenkova, 1364 topova, radarske centre i cjelokupnu vojnu industriju. Sve u svemu, te skupe igračke bez kojih je jedan general tek glavešina seoske milicije. Osim toga ratovi su i skupi, a s 50 milijuna dolara, sićušnim monetarnim rezervama Jugoslavije, ne stiže se daleko. Tako bi razbor kazao da će Milošević podići bijelu zastavu čim kosovarska gerila potpiše mirovni sporazum. Beograd se još može nadati da će tvrdo krilo Kosovara ostati pri nepopustljivom stajalištu, i da bi potaknulo njihovu srdžbu i sumnju srpsko je pravosuđe jučer izdalo nalog za uhićenje trojice pregovarača gerile. No i taj bi manevrić mogao propasti, i ako sljedećih dana Kosovari popuste pod opsadom američke diplomacije, Milošević bi se našao satjeran u kut. S praznim blagajnama i vojskom koja mu više nije prijateljska, ne bi mu preostalo ništa drugo nego da Kosovo preda NATO-u. Madeleine Albright dobila bi svoju okladu. Problem je u tome što niti jedna igra na sreću nema predvidljiv tijek.(...) No sada sva ona lukava nacionalistička retorika riskira da postane smrtonosni boomerang za Miloševića. Predati Kosovo NATO-u, neizbježno bez jamstva da će ga se ponovno dobiti natrag, za njega ne bi bio samo posljednji već i najsimboličniji među porazima: upravo na Kosovu prije deset godina, na petstotu obljetnicu boja protiv Turaka, Milošević je nacionalističkoj gomili obećao veliku Srbiju. Nakon dva izgubljena rata sve što je ostalo od toga sna je Srbija na povijesnom minimumu, izrazito siromašna država, depresivni i smeteni nacionalizam. Prije nekoliko mjeseci, kada je Milošević naslutio da će Kosovo postati njegova zamka, pribjegao je uobičajenom diverzantskom manevru; u Bosni je otvorio novu frontu. Potaknuo je bosansko- srpske fašiste da sabotiraju daytonske sporazume i čekao da ga zapadnjačka diplomacija zamoli da posreduje svojim intervencijama, potvrđujući mu ulogu najvišeg jamca mira. No umjesto molba dobio je batine. Zapadnjaci su smijenili njegova čovjeka, predsjednika bosansko-srpske republičice, a njoj uzeli grad Brčko, prelomivši joj teritorijalnu jedinstvenost. Očekivale su se strašne reakcije, utoliko više što je jedan američki marinac ubio jednog fanatika koji se odlučio osvetiti za tu uvredu. Subota, skup u Bijeljini, čvrstom uporištu bosansko-srpskog fašizma. Evo predstave: tisuću osoba, od toga polovica na udaljenosti. Izobilje domoljubnog gnjeva, no bez ikakvog konkretnog smjera. Dezorijentirana publika. Na kraju, jedan odvjetnik objavljuje: do ponoći strano osoblje humanitarnih udruga mora nestati iz naše zemlje (no sutradan je još bilo tamo). Potom nas je golemi Mališa odveo u bar kako bi nam pričao o svojoj nostalgiji za ratom, no konobarica, jedna djevojka, kazala mu je da se tu ne može govoriti o politici. No ako bi NATO bombardirao, Mališa bi se vratio svom voljenom kalašnjikovu, general Vuk Obradović nevoljko bi ponovno obukao odoru, neslaganje bi bilo veleizdaja, a jedan domoljuban i popustljiv narod slijedio bi svog vođu u posljednji samoubilački rat. Miloševićevo iskušenje mora da je snažno", piše Guido Rampoldi.