US WP 15.II.KRIVUDANJE NA BALKANU

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 15. II. 1999. Krivudanje na Balkanu "Humanitarna katastrofa, sukob koji bi poput domina mogao potaknuti nestabilnost u južnoj Europi i, konačno, test vjerodostojnosti NATO-a - sve uvjerljivi argumenti za intervenciju na Kosovu. Ipak, nešto na ovoj slici nije kako treba biti: Balkan koji dominira Američkom vanjskom politikom na pragu 21. stoljeća? Dok predanost SAD-a rješavanju problema na Balkanu doživljava svoj vrhunac, svijet ne oskudijeva ljudskim trgedijama. Zbog čega Kosovo zaslužuje našu krv i novac, a ne Siera Leone ili Šri Lanka? Zar zaista želimo da NATO bude baby-sitter Balkana? Nazvati balkanski škripac, u koji se uvlači i SAD, drugim Vijetnamom bilo bi pogrešno i melodramatično. No nakon što smo potrošili oko 20 milijarda dolara na Bosnu, a sada počinjeno još jednu vojnu i političku akciju na Kosovu koja će vjerojatno stajati više milijarda dolara, nije li vrijeme da se malo odmaknemo i dobro ispitamo čitavu situaciju? SAD i saveznici iz NATO-a, čini se, idu u pravcu pretvaranja bivše Jugoslavije u seriju protektorata, područje po područje. Gdje ovo vodi? Eurasia - od Balkana do Kavkaza i Srednje Azije - puna je problematičnih država ili pak onih koje propadaju. Hoćemo li čekati da svaka eruptira nasiljem a zatim razdvajati sukobljene strane i jačati red? Neka su pitanja, jasno, važnija do drugih; izvori i prioriteti su konačni. Kada je u pitanju Balkan, treba se dobrano potruditi u cilju zaštite vitalnih američkih interesa. Kosovari koji ne žele ni manje ni više nego neovisnost i Srbi koji Kosovo vide kao integralni dio svoje države djeluju kao nepokretni predmeti koji se susreću s golemom silom. Strategija izlaza ili ne, vjerojatno je da nas čekaju tri godine održavanja mira, zatim sklepanje izbora, zatim ponovna izgradnja pokrajine. Umjesto da se svaku tragediju započinje masakrom nakon masakra, zbog čega SAD, EU i Japan ne bi sponzorirali konferenciju UN-a u svrhu reorganiziranja Jugoslavije kao konfederacije koja dopušta maksimalnu autonomiju različitim etničkim skupinama. Međunarodna zajednica bi mogla ponuditi između 30 i 40 milijarda dolara kao poticaj - što je daleko manje nego bi stajalo dugoročno održavanje mira. Takva akcija bi mogla omogućiti pravu nadu za izgradnju novog života. Na balkansku dilemu nema lakog odgovora. Više od stoljeća to područje bilo je stabilno jedino kad bi red bio nametnut, što je prvo proveo Otomanski imperij, a zatim jugoslavenski predsjednik Tito. Na koncu konca, ono što nas je potaklo na intervenciju u Bosni i na Kosovu bila je humanitarna tragedija; svi ostali argumenti su velikim dijelom politička racionalizacija. Vjerodostojnost NATO-a je pitanje egzistencije. Je li NATO savez za kolektivnu samoobranu ili je za našu intervenciju na Balkanu simptomatično to da postaje nešto drugo? U bilo kakvom razumnom političkom poretku, ne bi li naši europski saveznici trebali snositi pun teret za takve lokalne probleme, isto kao što SAD nudi zračne snage i obavlja najteži dio posla u Zaljevu, na Srednjem istoku i dalje? Kazati da naša ulaganja u Daytonski mirovni sporazum moramo sačuvati, zastrašujuće podsjeća na logiku eskalacije u Vijetnamu. Zaista, rješavanje kosovske krize moglo bi biti olakšano ponovnim rzmišljanjem o Daytonu. Možda bi srbijanski predsjednik Milošević mogao biti raspoloženiji da napusti Kosovo kad bismo mi dopustili bosanskim Srbima da dođu u Srbiju. Napokon, pomažući neovisnost Kosova, udaljili smo se od daytonske premise da je mijenjanje granica silom neprihvatljivo. Postoji i osjetljivo pitanje toga hoće li Kosovo postati globalni preteča etničkog samoodređenja koje navješćuje suverenitet. (U tom slučaju, što s Kurdima?) Najproblematičnije jest to što naše akcije na Kosovu djeluju kao jedan od prečestih slučajeva u kojima odgovor na neposredni problem isključuje širu viziju svijeta kojega nastojimo sagraditi. To su opasnosti jedinstvene supersile bez osjećaja za strategiju", zaključuje Robert A. Manning.