GB S.TELEGRAPH14.II.NOVI HLADNI RAT

VELIKA BRITANIJA THE SUNDAY TELEGRAPH 14. II. 1999. Prijetnje novim hladnim ratom "Stari nagoni bivšega Sovjetskog Saveza još žive, barem u nekim kutovima ruskog vodstva. To bi trebalo izazvati zabrinutost zapadnih vlada. Naoružavanjem Iraka, Rusija nastavlja stvarati opasni izazov strateškim interesima Zapada", piše sir Charles Powell, bivši savjetnik Lady Thatcher. "Razlozi za zabrinutost prilično su očiti. Prvo, riječ je o jasnom kršenju UN-ovih sankcija i izrugivanju tvrdnji da, za razliku od starog Sovjetskog Saveza, današnja Rusija poštuje ograničenja međunarodnog zakona. Drugo, iako se u ovoj fazi dogovori o naoružanju odnose samo na konvencionalna oružja, mora postojati sumnja da će se ruska pomoć proširiti ne samo na pomaganje Iraku u obnovi konvencionalnih snaga već i na program razvijanja raketa i oružja masovnog uništenja. Posao Unscom-ovih inspektora sve će se više činiti suvišnim. Tu je i povećan rizik za sigurnost susjednih država u Zaljevu. Treće, uz druge ruske poteze pri UN-u, zalaganje da se uklone sankcije s Iraka i sva ograničenja nametnuta Sadamu svemu daju ružnije i mnogo opasnije značenje. To pokazuje da Rusija opet podupire okrutne režime, kao sredstvo suprotstavljanja američkim i zapadnim interesima. Zašto Rusi to čine? Postoji mogućnost da je prodaja oružja honorarni posao ruske obrambene industrije koja pod svaku cijenu i očajnički treba tržišta. No tip opreme koji se dobavlja ostavlja malo sumnje o uključenju ruske vlade, odnosno smišljenoj politici. Pa ipak, vjerojatno postoji financijski motiv. Bagdad Rusiji duguje goleme svote, koje su joj silno potrebne. Rusija također želi biti u prvom naletu onih koji će ponovno ući na iračko tržište, jednom kad se sankcije ukinu. No još je važnija duga povijest Primakovljeva uključenja u Iraku i njegova prijateljstva sa Sadamom Huseinom. Godine 1990. i 1991. on je predvodio sovjetske pokušaje sprječavanja saveznika da Sadama izbace iz Kuvajta. Primakov predstavlja golemo ulaganje vojnog i obrambenog sovjetskog establišmenta u Irak, izlog ruske vojne opreme i njezinih taktika. Sadamov je poraz isto tako bio poraz i za njih i ogorčenost se zadržala. Iza toga vreba povijesna ruska ambicija za prevlast na naftnim poljima Bliskog istoka i proboj u toplu vodenu luku. Taj strateški cilj nikad nije opovrgnut te se dokazao u katastrofalnoj ruskoj intervenciji u Afganistanu, nabavi nuklearne tehnologije Iranu te sada prodaji oružja Bagdadu. To bi se moglo odbaciti kao klasična politika velikih sila: možda opasna za zapadne interese glede pristupa nafti s Bliskog istoka, no ne opasna za život. Stvarna opasnost nastaje pokaže li se da to održava širi uzorak neprijateljstva prema Zapadu, što bi značilo očit skok s opuštenijeg odnosa koji je obilježio početak devedesetih. Vidio sam neke dokaze toga prošloga tjedna na godišnjoj Muenchenskoj konferenciji o sigurnosti, kojoj su pribivali ministri obrane NATO-a, kao i iz istočne Europe i zemalja bivšeg Sovjetskog Saveza. Postojao je nemir između posljednje dvije skupine zbog onog što istočne zemlje smatraju sve većim ruskim antagonizmom prema njihovim vezama s NATO-om i ambicijom nekih od njih da se priključe savezu. Ruski je glasnogovornik potkraj konferencije govorio o 'crvenoj crti' koja postoji u ruskom mozgu a ne na karti, ali koju NATO ne bi smio prijeći. To pokazuje duboku nelagodu Rusije zbog toga što više nije u položaju da automatski dominira svojim susjedima, zajedno s prijetećim negodovanjem zbog privlačnosti NATO-a tim odnedavna neovisnim zemljama. Jednako uznemirujuća kao rusko nezadovoljstvo zbog nižeg statusa u svijetu jest samodopadnost europskih vlada o pitanju obrane. One su više usredotočene na izgradnju ustanova i ujedinjene Europe nego na vojnu sposobnost, terete i proračune. Amerikanci, što im ide u dobro, odbacuju stegu u obrambenoj potrošnji, prepoznajući da svijet poslije hladnoga rata vjerojatno neće biti tako miran kako smo se nadali. A Britanija još ima volju održavati vjerodostojne snage. No kontinentalni su Europljani prihvatili karakteristično stajalište zabijanja glave u pijesak, s obranom koju sve više gledaju kao još jednu granu politike gesta. Sve to naglašava potrebu da UN izazove i raskrinka ruske aktivnosti u Iraku. Moramo iskoristiti sve utjecaje koji su nam na raspolaganju, uključujući očajnički potrebnu financijsku pomoć za rusko gospodarstvo, kako bismo ih prisilili da se okane ponovnog naoružavanja Iraka. Između vršenja pritiska na Rusiju da se osigura prihvatljivost njezinog međunarodnog ponašanja i požurivanja njezinog pada u gospodarski i politički kaos, postoji tanka crta po kojoj treba kročiti. Posljednje bi moglo voditi ekstremnom nacionalizmu ili povratku komunista. No ako se sad ne suočimo s izazovom, Zapad će se kasnije vjerojatno suočiti s još gorim, i to prilično vjerojatno bliže Europi, gdje smo sve lošije pripremljeni. Jako je opasno da si, u potrazi za boljim odnosima, dopustimo da budemo slijepi za ruske strateške izazove. Rizik obnovljenog hladnog rata, čak i bez komunizma, ne smije se zanemariti."