US WASH. TIMES 5. II. REAGAN

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 5. II. 1999. Rođendansko sjećanje ... i zahvalnost "Predsjednik Clinton preživio je iznenađujući niz škandala jer vlada u razdoblju mira i prosperiteta. Većina Amerikanaca pretpostavlja da je za taj mir i prosperitet on zaslužan. No zapravo g. Clinton ima veoma malo s gospodarskim procvatom devedesetih. Čovjek kojemu bismo trebali zahvaliti jest Ronald Reagan", piše Dinesh D'Souza, autor knjige 'Ronald Reagan: kako je običan čovjek postao osobit vođa'. "Kad razmotrimo sastojke američke gospodarske snage - obuzdavanje inflacije, ponovno oživljavanje gospodarskog rasta, preustroj gospodarstva, smanjenje manjka, otvaranje svjetskih tržišta, mirna klima stvorena krajem hladog rata - vidimo da se, doslovno u svakoj stvari, prekretnica dogodila osamdesetih. Da, istina je. Ronald Reagan, kojem će sutra biti 88 godina, najzaslužniji je čovjek za američki gospodarski oporavak. Malo je ljudi spremno priznati to njegovo postignuće jer većina - posebno intelektualci - prihvaćaju stereotip o g. Reaganu kao intelektualno lakoj kategoriji, koji je drijemao na poslu i bio previše izdvojen iz svakodnevnih poslova vlade da bi ostavio trajan učinak. Poput većine stereotipa, i ovaj sadrži element istine. No on zaboravlja da je g. Reagan donio presudne odluke koje su vodile američkoj pobjedi u hladnom ratu i oporavku gospodarstva nakon dugog razdoblja stagflacije i neodređene 'slabosti'. G. Reagan je pokrenuo masovnu vojnu izgradnju da bi se suprotstavio sovjetskoj prijetnji i osigurao je oštra smanjenja poreza za poticanje gospodarskog rasta. (Najviša porezna stopa pala je sa 70% na 28% između 1981. i 1986.) G. Reagan je također podupro restriktivnu monetarnu politiku predsjednika Saveznih pričuva Paula Volckera kao nužnu strategiju da se smanji dvoznamenkasta inflacija iz Carterova razdoblja. Te su mjere tražile visoku cijenu. Volckerova oštra novčana politika dokončala je dvoznamenkastu inflaciju, pošast sedamdesetih, no uz cijenu pada američkog gospodarstva u duboku recesiju 1982. Stopa siromaštva narasla je s 12% na 15%. Nezaposlenost je narasla s 7% na 11%. (...) Kritici g. Reagana zahtijevali su projekte javnih radova da bi se Amerikanci ponovno zaposlili. Oni su također tražili ograničenja jeftinog uvoza kako bi se spasili domaći poslovi. Zazivajući uspjeh Japanaca, mnogi su ekonomisti zagovarali 'industrijsku politiku', shemu ulaganja novca poreznih obveznika u industrije budućnosti i zaštite poslova u industrijama koje više nisu bile konkurentne u svjetskom gospodarsstvu. G. Reagan je odbio poduprijeti ta kratkoročna rješenja. On je dopustio gospodarstvu da prođe kroz bolno razdoblje smanjenja i preustroja. Usred recesije g. 1982., Reagan je zatražio od Amerikanaca da 'ustraju', uvjeren da će se stvari poboljšati. Na kraju je tako i bilo. Godine 1983., gospodarstvo je promijenilo smjer i ušlo u petnaest godina dugačak procvat, prekinut samo blagom recesijom za vrijeme Busha 1990. - 1991. Gotovo 20 milijuna novih poslova stvoreno je između 1983. i 1989., te daljnjih 15 milijuna od tad. (...) Glavni neuspjeh g. Reagana bila je njegova nesposobnost da zaustavi rast vladine potrošnje. To je, kombinirano sa smanjenjima poreza i povećanom potrošnjom za obranu, osamdesetih proizvelo 1,5 bilijuna manjka. Kritici g. Reagana upozorili su da je on poveo zemlju u skupu potrošnju, koja će buduće naraštaje dovesti do bankrota. No manjkovi iz Reaganovih godina gotovo su se u potpunosti poklopili s količinom koju je Reaganova vlada uložila u hladni rat. Amerika je taj rat dobila. Pa ako budući naraštaji moraju preuzeti financijski teret manjkova iz osamdesetih, oni također baštine svijet u kojem je prijetnja nuklearnog rata uvelike smanjena. Nadalje, kraj hladnog rata značio je otvaranje svjetskih tržišta za američke kompanije, što je pridonijelo neusporedivom rastu indeksa Dow Jones s oko 800 godine 1982. na gotovo 9.000 danas. Konačna obrana g. Reagana došla je kasno, s nestankom manjka kao ozbiljnog problema. Odjednom, gotovo tajanstveno, manjak je ispario, a proračun je u višku. Sad se predviđanja mnogih kritika g. Reagana i njegova vlastitog upravitelja proračuna, Davida Stockmana, o '200 milijarda manjka' čine pogrješnima i kratkovidnima. Predsjednik Clinton svojata zasluge za nestanak manjka. No što je on učinio da ga postigne? Postoje dva načina za uklanjanje manjka: dramatično povećanje poreza ili oštro smanjenje vladine potrošnje. Zapravo, g. Clinton je neznatno povećao poreze u proračunu za 1993. No njegovi vlastiti nacrti proračuna pokazuju da je g. Clinton predvidio nastavak velikih manjkova. I daleko od smanjenja vladine potrošnje, g. Clinton ju je opetovano povećavao. Zapravo su dva čimbenika odgovorna za smanjenje manjka. Prvi je nastavljena krepkost Reaganovog booma - sreća za američko ministarstvo financija. Drugi je golema ušteda u obrani kao posljedica pobjede u hladnom ratu. Amerika danas godišnje troši oko 100 milijarda dolara manje za obranu nego što je trošila na vrhuncu hladnog rata. Kao posljedica toga, čovjek kojega okrivljujemo za manjkove iz osamdesetih, ista je osoba koja je uvelike zaslužna za viškove današnjice. Budući naraštaji, manje opterećeni predrasudama od današnjih obrazovanih ljudi, sjećat će se g. Reagana kao velikog predsjednika čija je politika posredovala u završavanju hladnog rata i oživljavanju američkog gospodarstva i američkog duha. No pravilno je da mi, koji imamo goleme koristi od njegove ostavštine, g. Reaganu za života odamo čast priznanja njegovih postignuća."