IT REPUBBLICA 31.I.-RUSKO-AMERIČKI ODNOSI

ITALIJA LA REPUBBLICA 31. I. 1999. Svršetak rusko-američke idile "I sama Madeleine Albright, osoba koja nije sklona malodušnosti, kao da se našla zatečena. U dva i pol dana provedena u Moskvi tijekom svog nedavnog posjeta, kako bi ga nazvali?- za pomirbu, nije ništa drugo radila nego skupljala pritužbe druge strane zbog neosjetljivosti (čitaj, arogancije) iskazane prema Rusiji prigodom iračke krize i drugih važnih događaja na svjetskoj pozornici. 'Iskreno', kazala je gospođa Albright prije no što je otputovala, 'nisam očekivala toliko nagomilanih problema'. U stvarnosti, pojavljivanje određenog protuamerikanizma u javnom mišljenju i ruskim političkim skupinama, kao i, kod Amerikanaca, nedvojbenih poteškoća u razumijevanju Rusa, eklatantni su izraz mnogo ozbiljnije i dublje razlike. Sukob, koji je rusko-američke odnose doveo na najnižu točku otkako je završen hladni rat,u biti je sukob između dvije političke vizije svijeta. A ulog u igri je uloga koju dva suparnika žele igrati. S jedne strane, Sjedinjene Države, jedina preostala supersila koja je ostala na pozornici, čini se imaju snažnu namjeru zadržati monopol na najrazličitijim područjima vanjske politike, od takozvanih kriznih područja (Irak, Kosovo, Potkontinent), razoružanja, pa do svjetske trgovine. S druge strane, Rusija, čiji su jedini, iz prošlosti naslijeđeni, atributi velike sile mjesto u Vijeću sigurnosti i impozantan nuklearni arsenal, budući da se više nije kadra tomu izravno suprotstaviti, cilja na izgradnju višestrane svjetske ravnoteže, u čemu bi, radi svojih golemih resursa, mogla imati neke izglede da prednjači. Posljednjih tjedana pratili smo ubrzavanje tog sukoba u nizu epizoda, što je potaknulo analitičare da donesu sljedeći obeshrabrujući zaključak: rusko-američka idila koja je obilježavala prvo desetljeće nakon svršetka hladnoga rata, pod okriljem 'Strategic partnershipa', mrtva je i pokopana. Na njezino je mjesto došla klima ni rata ni mira, kojom dominira jedna temeljna asimetrija koja dodatno zamršuje stvari, u kojoj Rusija, zbog teške gospodarske krize u kojoj se koprca, više treba Sjedinjene Države no što Sjedinjene Države trebaju Rusiju.(...) Sve u svemu, ako se, s jedne strane, Rusija pribojava odlučnosti kojom Sjedinjene Države ostvaruju svoju politiku, i putem nasilnih sredstava koja nisu dogovorena u okviru Ujedinjenih naroda, Sjedinjene Države se boje da Rusija želi sagraditi neku vrstu međunarodnog Svetog saveza po protuameričkom ključu kao zajedničkom nazivniku višepolnog svijeta. A u uspješnosti ili neuspješnosti tog nacrta odlučujuće će biti ponašanje Europe. Gospodarska kriza riskira da te odnose pretvori u neku vrstu razgovora među gluhima. Put Albrightove pokazao je, zapravo, da Amerika smatra da je Jeljcinova era na zalazu. Susreti državne tajnice s tri moguća konkurenta za predsjedničko mjesto, Lebedom, Luzhkovim i Javlinskim, jasno su to pokazali. No suprotno tome, Washington uopće ne smatra da je dovršena era reforma. Štoviše, Amerikanci su toliko uvjereni da se budućnost Rusije nalazi u tržištu, da s krajnjom sumnjičavošću gledaju na Primakovljevo oprezno okretanje državnom upravljanju kako bi se zaustavio slom gospodarstva.(...) Moskva, neizbježno, želi na Sjedinjene Države izvršiti pritisak kako bi dobila pomoć koja joj je potrebna poput zraka. No šibica se neizbježno vraća u ruke monetarnih vlasti, u igri koju ne može zaustaviti ni Primakovljeva diplomacija."