ES - 10. II. - O DAVOSU I NEOLIBERALIZMU

ŠPANJOLSKA EL PAIS 10. II. 1999. Davos i neoliberalizam "Na švicarskom alpskom oltaru, u Davosu, posvećenom slavljenju vrlina tržišta, moći i pripadnosti kraljevstvu prvoga i drugoga, nekakvi nesložni glasovi i drugačije mišljenje obično nisu prisutni. U Davosu su opjevana čuda 'washingtonskog konsenzusa', velikih latinskoameričkih reformatora kao što su Carlos Salinas, Carlos Menem, Fernando Henrique Cardoso, 'Chicago boys' iz Čilea itd. Kao što je rekao jedan sudionik koji nije osjećao toliko samosažaljenje kao ostali, svake se godine prešutno odredi neka omiljena država kojoj onda svi plješću zbog njezinih neizmjernih pametnih poteza, ali i jedna 'bete noire' (strašilo, op. prev.) kojoj pripisuju sve moguće mane, i one koje ima i one koje nema. Jasno, već sljedeće godine država-junakinja postaje 'bete noire' i obrnuto, ali pamćenje ionako nije baš na cijeni u podnožju čarobne planine. Nafta i Settembrini okreću se u grobovima kad vide kako smo nisko pali na području filozofskih rasprava o budućem svijetu. Uza sve to, ovogodišnje iznenađenje na Svjetskom gospodarskom forumu nalazi se upravo u nestanku tog blaženog optimizma, zaslijepljenog hvaljenja uzora, prijeko potrebne neokaljane čistoće tržišta. Naprotiv, ako je suditi po smjeru vjetra koji sada puše, i po načinu na koji su se na pistama i po krajoliku oko Davosa postavili brojni oportunisti, utvrdit ćemo ono što mnogi već odavno predosjećaju. Nalazimo se usred razdoblja postneoliberalizma, tranzicije koja se vidi u trima tendencijama. Jedna je od njih jasna i dobro se nazire, a druge su dvije podložne velikim ogradama i nijansiranju. Prva od njih podrazumijeva nužnost reguliranja međunarodnog protoka kapitala, špekulantskoga ili onoga iz ministarskih proračuna. Druga obuhvaća nužnost usklađivanja gospodarskih politika i političkih sustava, a treća se odnosi na vezu između nejednakosti, upravljivosti i održivosti ekstremnih tržišnih politika. Počnimo od prve tendencije. Od Josepha Stiglitza, potpredsjednika Svjetske banke i glavnog ekonomista te ustanove, do Georgea Sorosa, a da ne pričamo o raznim stručnjacima, dužnosnicima i bišim političkim i poslovnim 'glitteratima', svi se danas praktički slažu kad je riječ o nužnosti kratkoročnog nadziranja protoka svjetskog kapitala. Razlozi su jasni: uništava gospodarstva na sve strane, bez ikakvih obzira na 'čvrste' ili krhke ravnoteže, podcijenjene ili precijenjene valute, razumni ili prekomjerni deficit, zdrave bankarske sustave ili one koji su pred propašću. Sve se češće mogu čuti pozivi koji traže neke oblike reguliranja pri ulasku kapitala u neku državu ili regiju, podjelu odgovornosti 'ex ante', s pravnom vrijednošću između kreditora i dužnika u trenutku kad stvari krenu po zlu, i održavanju međunarodnih konvencija koje bi trebale nadzirati i usmjeravati kretanje kapitala. Stiglitz se služi metaforom o brani: rijeka teče s planine prema moru, nekim umjetnim kanalima ili bez njih. Uz pomoć brane njezina se snaga iskorištava za proizvodnju električne energije ili se natapa široko područje, ali sve to ne mijenja bit: sve rijeke na kraju završe u oceanu. Zamisao je da se pronađu tržišni mehanizmi koji bi omogućili izbjegavanje šteta izazvanih brzim i kratkoročnim protokom, a da se pri tome ne naškodi ili da se ne obeshrabri izravno strano ulaganje. Neki kažu da su najbolji mehanizmi zapravo i najjednostavniji: dosta je postići da države u razvoju prestanu podizati svoje porezne stope pa će privući kapital. Drugi govore o mnogo zamršenijim načinima, čak i o dugoročnim pravnim okvirima, kaznama za izlazak kapitala ili o nekim drugim oblicima sprječavanja pri ulasku. Ali, slušati za istim stolom Stiglitza kako brani malezijskog premijera Mohamadda Mahathira, ili Georgea Sorosa kako javno govori, a i privatno, na jednoj večeri, da Meksiko nije smio vratiti novac 'tesobonosima' 1995., nego da je trebao odgoditi ubiranje prihoda na jednu do dvije godine, najbolje pokazuje kojim smo putom krenuli. Kad novi njemački kancelar Gerhard Schroeder u Davos poziva Sorosa, a zahtijeva novu i energičnu regulaciju protoka špekulantskog financijskog kapitala, čini mi se da je svijet okrenut naglavačke. (...) Nitko ne kaže da je veza između demokracije i gospodarske politike jednostavna. Globalizacija postoji, tržišta kažnjavaju neslaganja, a birači obično imaju proturječne želje: plaćati manje poreze i imati bolje usluge. Kupovati uvoznu robu, jeftiniju i kvalitetniju, zaštititi i očuvati radna mjesta u industrijskim postrojenjima ili poljodjelstvu koja su postala neproduktivna ili više nisu konkurentna. Sve do danas, vladajuća ideologija 'tipa Davos' tvrdila je da demokracija automatski vodi prema dopuštanju i podupiranju neoliberalnih gospodarskih reforma jer, kad to ne bi bilo tako, trebalo bi odgoditi ili ograničiti tu demokraciju tako dugo dok se ne prijeđe na tržišno gospodarstvo. Danas, ne samo da shvaćamo da su ponekad demokracija i 'vođenje ispravne politike' proturječni, nego i da je, na kraju krajeva, ono prvo važnije od drugoga, jer ono uvjetuje drugo, a ne obrnuto. I više od toga, gospodarske istine često su upitne, a varijacije pri makroekonomskom usmjeravanju veće nego što se obično očekuje. Najčešće spominjani primjer u Davosu bio je, vjerojatno, slučaj Francuske. U studenome 1996., uz veliku potporu javnosti, industrijski radnici štrajkovima i demonstracijama odbacuju klasični neoliberalni paket mjera. U svibnju sljedeće godine, na još veći užas ekonomskih stručnjaka, francuski birači kroz prozor izbacuju vladu desnog centra koja je donijela taj paket mjera, i biraju vladu lijevog centra koja se opire tim mjerama i sklonija je drugačijim shemama: smanjivanju radnog tjedna, masovnom stvaranju novih radnih mjesta, ukidanjem socijalnih davanja itd. Dvije godine kasnije, pokazuje se da su ciljevi postignuti i da je istodobno ispunjeno sve što se moralo učiniti prije uvođenja eura i Maastrichta te da je navodna nemogućnost dovođenja u pitanje ortodoksnih pristupa ako se želi postići uspjeh obična tlapnja. I na kraju, postavlja se pitanje samog načina upravljanja i povezivanje dobrog makroekonomskog promišljanja i snage čvrste, mirne, dobro uređene i funkcionalne društvene zajednice. Za govora kojemu se najviše pljeskalo u Davosu, Ted Turner sa CNN-a iz Atlante malo se upustio u retoriku baveći se onime što se stručnjacima sve više čini običnim tehničkim i političkim problemom. Turner je postavio pitanje: 'čemu služi rast domaćeg bruto proizvoda od 5 posto i rast produktivnosti ako taj postotak u samome sebi sadrži neke rušilačke elemente? Npr. uništavaju se šume, prirodni resursi, izvori energije i 2 do 3 posto zaliha godišnje? Malo dalje od izravne drskosti navedenog pitanja, postoji činjenica da sve veća nejednakost suvremenih društvenih zajednica na čudan, ne uvijek razumljiv i dokučiv način, potkopava suvremene načine upravljanja državom. (...) Ali sve se više ističe zamisao da je raspad vladavine zakona, obitelji, poretka i sigurnosti te općenito društvene kohezije, posljedica, izravna ili neizravna, određenog stupnja nejednakosti koju suvremena društva ne mogu asimilirati, barem ne u demokraciji i u svijetu globalnih informacija. Kao što se može vidjeti, povijest nije umrla, svijet se nije zaustavio poslije posljednjeg velikog ideološkog preokreta - propasti socijalizma. Za sada tektonski poremećaji koje smo spominjali više pripadaju području intelektualističkih razgovora, sferi ideja. Još se nisu ukorijenili u političku praksu, način vladanja. Ali promjene na području ideja ipak su veliki pomak. Ma što mislili mnogi naši političari, ideje su važne. One djeluju, jednom riječju, one žive", piše Jorge G. Castaneda, profesor međunarodnih odnosa na Universidad Nacional Autonoma de Mexico.