NJ 2. I. SZ:BRIT.-KLJUČ EU-OBRANE

NJEMAČKA SUEDDEUTSCHE ZEITUNG 2. I. 1999. Europa bi trebala postati snažna "Osam se godina Velika Britanija opirala svakom pokušaju nadograđivanja gospodarske zajednice po imenu Europska unija u vojni savez. Danas se Britanci odjednom predstavljaju u ulozi pokretačke snage toga projekta. Početkom prosinca prošle godine premijer Tony Blair i šef francuske države Jacques Chirac potpisali su na britanskom brodu HMS Birmingham u luci francuskoga grada Saint-Malo zajedničku 'Deklaraciju o europskoj obrani'. Europska unija mora biti osposobljena za samostalno djelovanje, oslonjeno na vjerodostojne vojne snage, istaknuto je. Blair je deklaraciju nazvao povijesnom - ona uistinu znači senzaciju jer podrazumijeva da Velika Britanija čini zaokret u svom stajalištu, omogućujući u europskoj sigurnosnoj politici ono što je do jučer pri realnom razmatranju smatrano isključenim. Da nije bilo otpora vlade Njezina veličanstva, EU bi već odavno bila sposobna za djelovanje u sigurnosnoj i obrambenoj politici. Možda bi čak već imala i onaj sigurnosni i obrambeni identitet, na koji Francuska i Njemačka neprekidno upozoravaju. Od samog je početka u pregovorima o Maastriškom sporazumu bila otvorena mogućnost da EU, koja će jednoga dana predstaviti svoju zajedničku valutu, bude osposobljena za razvoj zjedničke vanjske i sigurnosne politike. Ta bi pak politika trebala osposobiti EU da promiče vlastite sigurnosne interese ne protiv Amerikanaca ali bez njih. Slučaj je htio da iste godine, u lipnju 1991., u Jugoslaviji počne rat, očitujući nemoć Europljana. Imajući na umu ta iskustva, Francuzi i Nijemci pokrenuli su inicijativu za oživljavanje Zapadnoeuropske unije. Europski savez o međusobnoj pomoći sklopljen je 1948. da bi potom zapao u dubok san jer je vojna sigurnost prepuštena SAD-u a time i NATO-u. WEU, koja danas broji 10 članica, uključujući Veliku Britaniju, trebala je po početnoj francuskoj i njemačkoj želji biti podređena vrhovnoj zapovijedi EU-konferencije na vrhu i potom biti pripojena EU kao njezina 'oružana ruka'. No, Britanci su se opirali jer su sumnjali da bi na taj način NATO bio potkopan, a Amerika bila istjerana iz Europe. Uslijedilo je višegodišnje natezanje, dokončano poglavljem V Amsterdamskog sporazuma. U tom poglavlju, koje u prilično zamršenom obliku opisuje procedure odlučivanja u okviru zajedničke vanjske i sigurnosne politike (GASP), predviđajući za ovu godinu imenovanje 'mistera GASP-a', Pariz i Bonn formalno su uglavnom pridobili potporu za svoje stajalište. WEU je napredovala do statusa 'sastavnog dijela razvoja Europske unije'. Nekoliko godina ranije, 1992., bile su joj čak već prenesene određene zadaće; primjerice, petersburška zadaća (nazvana po službenoj rezidenciji njemačke vlade za goste) okupljanja oružanih snaga koje se neće boriti, ali će u misijama očuvanja mira nametati primirje. No, sve je to u stvarnosti ostalo tek mrtvim slovom na papiru. WEU nije dobila nikakve postrojbe a kamoli mandate za nekakve akcije. Još prošloga ljeta tadašnji ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel nagovijestio je da poseban europski savez vjerojatno neće dalje napredovati. Zajednički sigurnosni i obrambeni identitet ne postoji kao ni jedinstveno stajalište, pretpostavka za zajedničku sigurnosnu politiku, istaknuo je Kinkel. No, nakon sastanka na vrhu u Saint-Malou spomenuto jedinstveno stajalište počelo je postupno dobivati konkretne obrise jer London drži u svojim rukama odgovarajuće ključeve. Velika Britanija i Francuska dosad su dijelile EU na dva bloka. Francuska je uistinu neko vrijeme stvarala dojam da želi iskoristiti WEU kako bi zamijenila SAD u ulozi vodeće vojne sile u Europi. Britanci su osumnjičeni da u osnovi žele samo blokirati proces europskog ujedinjenja. Francuzi nisu imali puno prijatelja sve dok su prema Americi i Atlantskom savezu pokazivali otvoreno neprijateljstvo. Danska, Nizozemska i Portugal otvoreno su poduprli Britance, a ni Njemačka nije željela pristati na europsku sigurnosnu politiku koja bi bila usmjerena protiv Amerike. Gledano u retrospektivi, činjenica da su Nijemci uspjeli pridobiti svoje prijatelje zapadno od Rajne za europsku sigurnosnu politiku koja neće biti vođena protiv NATO-a niti izvan već unutar njega, može biti proglašena istaknutim diplomatskim postignućem. Doduše, Francuzima na kraju nije ni preostalo ništa drugo budući da u europskim blagajnama nije bilo novca, potrebnog za osiguravanje udarne snage europskih oružanih snaga i bez američke pomoći. Nepovjerenje, očitovano prema Britancima, bilo je vjerojatno i utemeljeno za vladavine konzervativaca. Posljednji britanski konzervativni ministar obrane Michel Portillo diskvalificirao je odmah sastanak u Saint-Malou kao 'pokušaj stvaranja europskog bloka moći'. Portillo previđa činjenicu da danas i Amerika i NATO žele takav blok - kao oslonac saveza s ove strane Atlantika. U travnju će NATO, proširen za Poljsku, Češku i Mađarsku, prihvatiti povodom svog 50. rođendana novu strategiju, koja zahtijeva europski sigurnosni i obrambeni identitet", podsjeća na kraju članka Winfried Muenster.