Anđelko Brezovnjački iz Matice hrvatske istaknuo je i kako svaka odluka o korištenju hrvatskih zaliha pitke vode treba uključiti široku javnu raspravu te da se problem zaštite i održivog korištenja pitke vode može sustavno riješiti samo sinergijskim djelovanjem svih društvenih sektora, od regulatora, preko gospodarskih subjekata, civilnoga društva i medija, do građana.
Istaknuo je i kako je povezivanje sa zemljama iz okruženja koje s Hrvatskom dijele i vodno bogatsvo (npr. međunarodne zone zaštite prirode) prilika za jačanje međunarodnog položaja zemlje te da ulaganja u vodnu infrastrukturu pružaju priliku hrvatskome privatnom sektoru za transfer know-howa, koji će samostalno ili u partnerstvu plasirati na treća tržišta.
Ružica Drmić iz Ministarstva regionalnog razvoja, šumarstva i vodnoga gospodarstva istaknula je da je voda kao opće i javno dobro zaštićena i u vlasništvu je Republike Hrvatske te je onemogućena bilo kakva privatizacija. Za one koji skrbe o vodi točno je propisano na koji način skrbe, a nemoguće je steći i privatno vlasništvo nad vodnim građevinama koje se upotrebljavaju za različite namjene, rekla je. Za pročišćavanje otpadnih voda moguća je koncesija, ali ona ne obuhvaća pitanje vlasništva, nego projektiranje, izgradnju i upravljanje građevinama, dodala je.
Drmić je rekla i kako imamo mogućnosti da velike količine vode, koje su na godišnjoj razini oko pet milijarda metara prostornih, možemo zahvatiti i izvesti u zemlje koje nemaju dovoljno vode. Rekla je da je riječ o vodi koja je već zahvaćena za potrebe proizvodnje električne energije i ispušta se u Jadransko more. Istaknula je da je pitanje zahvaćanja voda i njihova korištenja regulirano zakonom i da je propisana procedura kako se ne bi ugrozila prirodna ravnoteža.
Neven Šimac iz "Iustitia et pax" istaknuo je kako je potrebno "razbiti iluziju da Hrvatska ima puno vode", dodajući kako izvoziti vodu nije ekološki neutralno. Objasnio je da pri zahvaćanju vode radi izvoza u druge zemlje prijeti opasnost da se poremeti prirodna ravnoteža.
Dragica Krpan iz tvrtke Podzemnog skladišta plina poražavajućim je ocijenila činjenicu da je u Zagrebu veliki postotak olovnih cijevi u vodoopskrbi, a da se u Makarskoj rabe salonitne cijevi.