U 2011. godini, koja je donijela arapsko prodemokratsko buđenje koje su neki, kao bivši češki disident Vaclav Havel, usporedili s rušenjem Berlinskoga zida, Gorbačovljeva obljetnica povod je da povjesničari i analitičari objektivnije preispitaju njegovu ulogu u rušenju komunizma. Mnogi napominju da je on bio popularan na Zapadu, no nije uspio zavarati svoj narod.
"Kada je oslobodio (Andreja) Saharova, a zatim i druge disidente, Gorbačov se nije vodio moralnim načelima ni vjerovanjem da je zlo držati ih u zatvoru, nego je njihova sloboda bila u njegovu interesu", drži povjesničar i bivši disident Vladimir Toltz.
Akademik Andrej Saharov, dobitnik Nobelove nagrade za mir i jedan od vodećih disidenata, bio je 1980., u doba Leonida Brežnjeva, osuđen na progonstvo u Gorkome, gdje strancima nije bio dopušten pristup.
Gorbačov je u ožujku 1985. postao glavni tajnik Centralnog komiteta sovjetske Komunističke partije, a KGB je i dalje držao Saharove u potpunoj izolaciji, mučio protivnike režima u psihijatrijskim azilima, a stotine njih još su bili zatvoreni u logorima.
U prosincu 1986. Gorbačov je dopustio Saharovu i njegovoj supruzi Eleni Bonner povratak u Moskvu, no bila je to simbolična poruka Zapadu, pragmatičan potez jer su državne financije tada bile katastrofalne i SSSR je vapio za kreditima sa Zapada, napominje politolog Jurij Korgunjuk.
Nekoliko dana prije povratka Saharova, Gorbačovljev je ugled ozbiljno ugrozila vijest da je, nakon 15 godina u logorima, u zatvoru umro jedan od najslavnijih sovjetskih disidenata Antolij Marčenko.
Gorbačov je bio "branitelj ljudskih prava protiv svoje volje" jer su disidenti i dalje bili uhićivani i osuđivani, kaže novinarka Zoja Vetova, kći bračnog para disidenata kojoj je otac u doba Gorbačova bio osuđen zbog "protusovjetskih aktivnosti".
Mnogi su politički zatvorenici bili oslobođeni 1987. i 1988., no iz "Popisa političkih zatvorenika SSSR-a", koji je sastavio Kronid Liubarski, vidljivo je da su po psihijatrijskim bolnicama i logorima mnogi disidenti, "nepoznati na Zapadu i zato Kremlju nezanimljivi, ostali iza rešetaka", kaže Toltz.
Osim toga, sovjetska vojska intervenirala je protiv boraca za neovisnost na Kavkazu i u baltičkim državama 1991. u nadi da će spriječiti raspad SSSR-a, kažu povjesničari. Podsjećaju da je Gorbačov sve do kraja - 1991. godine, kada je otišao s dužnosti pošto se SSSR raspao, odbijao promijeniti sovjetski ustav kojim je Komunistička partija bila ozakonjena kao jedina stranka u zemlji.
U zasebnu tekstu AFP piše da su u doba glasnosti kružili mnogobrojni vicevi o Gorbačovu, da mu se narod rugao kao govorniku, a najviše se viceva odnosilo na nestašice i na samu prirodu perestrojke.
Gorbačov izlazi iz Kremlja i strogo ukori prosjaka pred trgovinom: "Druže, moraš raditi", na što mu ovaj odgovori: "Mihaile Sergejeviču, ali ja ovamo dolazim poslije radnog vremena."
O politici glasnosti govori vic o engleskome hrtu, koji ruskog križanca pita živi li bolje otkako je nastupila glasnost, na što mu ruski pas odgovara: "Kako da ne! Zdjelica mi je napola prazna, no lanac mi je dulji i mogu lajati koliko me volja."