Knjigu (244. str) su predstavili teatrolozi Antonija Bogner-Šaban i Darko Gašparović te autor.
Napominjući da knjiga sadrži "izraziti žanrovski pluralizam", Gašparović je rekao da je Hećimović u njoj obuhvatio dvadeset tekstova pisanih i objavljenih od ljeta 1980. do 2010.
Dodao je kako Hećimović u knjizi samo mijenja formu kojom izražava svoje višegodišnje razmišljanje svijeta u sebi i oko sebe pri čemu su drama i kazalište i dalje zadržali najvažniju, iako ne isključivu, ulogu. "On prebire po uspomenama na ljude koje je susretao i po događajima kojima je bio svjedokom", rekao je Gašparović.
Ističući kako Hećimović tekstove temelji na autobiografskom ja, Bogner-Šaban kazala je da autor uglavnom polazi od opisa nečega što ga se duboko dojmilo ili navelo na ispitivanje vlastitih intelektualnih i moralnih određenja. "Integrativno načelo Hećimovićevih tekstova najčešće je provjera vlastitih moralnih normi u odnosu na Miroslava Krležu, Marijana Matkovića, Ranka Marinkovića, Ivana Supeka od kojih je nasljedovao, dopunjavao pa i korigirao svoje zaključke", ocijenila je.
Hećimović je rekao da u knjizi govori o svom viđenju vremena i ljudi u kojem je živio te da u tom viđenju na neki način portretira sebe.
Branko Hećimović (1934.) član je suradnik HAZU-a. Piše uglavnom kazališne kritike, članke, feljtone i eseje o recentnoj kazališnoj problematici. Priredio je i uredio kapitalno teatrografsko izdanje u dvije knjige "Repertoar hrvatskih kazališta 1840-1860-1990" za koje je dobio Nagradu za znanstveni rad "Bartol Kašić" i Nagradu "Marko Fotez". Višegodišnji je član uredništva biblioteke Pet stoljeća hrvatske književnosti, član je Društva hrvatskih književnika i jedan od utemeljitelja Društva hrvatskih kazališnih kritičara i teatrologa.