Zakonom se mirenje uređuje kao postupak, bez obzira na to provodi li se u sudu, ustanovi za mirenje ili izvan njih, u kojem stranke nastoje sporazumno riješiti spor uz pomoć jednog ili više izmiritelja koji strankama pomažu postići nagodbu, bez ovlasti da im nametnu obvezatno rješenje.
Izmiritelj, kao osoba za koju se dogovore obje strane u postupku, dužan je postupati stručno, svrhovito i nepristrano te može sudjelovati u sastavljanju nagodbe i predlagati njezin sadržaj.
Nagodba sklopljena u postupku mirenja obvezuje stranke koje su ju sklopile. Ako su nagodbom stranke preuzele određene obveze, one su ih dužne pravodobno izvršiti.
I vladajući i oporbeni nadaju se da će se time institut mirenja više primjenjivati jer, kako su naglašavali iz oporbe, sadašnji zakon o mirenju iz 2003. nije zaživio u praksi, što je dodatno opterećivalo sudove, posebno u parnicama kojih je na sudovima oko 300 tisuća.