Po autorovim riječima, ideologija Orjune (Organizacija jugoslavenskih nacionalista) u dalmatinskom i splitskom životu imala je značajan broj poklonika i simpatizera, premda njezina ideologija nikad nije bila i dominantno određenje sredine i njezina društvenog bića.
Prvi kongres Orjune održan je u Splitu 1923., gdje je bilo prvotno sjedište organizacije koja je, prema nekim izvješćima, imala više od 100.000 članova i više od 200 organizacija na području Jugoslavije.
Orjuna je u svojim programima sadržavala elemente fašističke doktrine koju je, kako napominje Bošković, karakterizirala mržnja prema političkim neistomišljenicima i ideološkim protivnicima.
Elementi te ideologije očitovali su se, uz ono, u isticanju i zagovaranju beskompromisnog rasnog jugoslavenstva i negaciji svakog nacionalnog obilježja, zagovaranju ekavice i jednoga jezika, isticanju vidovdanskih načela i slobodarstva Srbije i Beograda nad služničkom Hrvatskom, veličanju srpstva i srpskih pobjeda, isticanju Skerlića i srpskih pjesnika u odnosu na hrvatske, napose na Matoša, veličanju i odanosti kralju i dinastiji, negaciji i otporu prema Zagrebu kao središtu hrvatstva, zatim negaciji i ružnom odnosu prema Katoličkoj crkvi i kleru te posebno prema hrvatskim političkim strankama.
Svoje djelovanje splitski književnici orjunaške provinijencije promicali su preko glasila "Pobeda" i "Pokret jugoslavenskih nacionalista".
Ideologija Orjune, kako napominje autor, dijelom je nastavak ideologije predratne jugoslavenske nacionalističke omladine, premda je znatno proširila krug svojih protivnika, uz klerikalizam, pravaštvo i frankovce, i na "rojeve kužnih bakcila" - zagrebačke Židove, zajedničare, komuniste, Trumbića, a posebno i najviše na Stjepana Radića.
Financirana od Dvora, Orjuna je u svrhu obrane jugoslavenstva organizirala oružane čete i sekcije ustrojene po vojničkom fašističkom principu te uspostavila trajne veze s Narodnom odbranom, Udruženjem četnika i Vojskom.
Orjunaški pokret, koji je bio izrazito protuhrvatski i protunacionalan, nije imao, kako ističe Bošković, svoju originalnu umjetnost i književnost. U književno-vrijednosnom smislu najveći broj tekstova predstavlja svojevrsni anakronizam, podjednako daleko od umjetnosti koliko i od recentnih ideja vremena.
Knjiga "Orjuna - ideologija i književnost" (500 str.) ima dva dijela, u prvom dijelu obrađuju se povijesne pretpostavke te nastanak, ideologija, ciljevi i metode djelovanja Orjune, a u drugom dijelu utjecaj orjunaških ideja na djelo i sudbinu onih književnika koji su među orjunaškim poklonicima imali istaknuto mjesto (Niko Bartulović, Mirko Korolija i Ćiro Čičin-Šain, koji su bili ideolozi, te Đuro Vilović, Sibe Miličić, Ivo Lahman i Branko Stanojević).
Ivan J. Bošković (1953.) doktorirao je s temom "Orjuna i njezini refleksi na književnost splitskog književnog kruga između dvaju svjetskih ratova". Objavio je knjige "Prozna vremena", "Iskustvo drugog" i "Lica i obrasci". Radi na Filozofskom fakultetu u Splitu.