Akademik Dubravko Jelčić je istaknuo da je Tin Ujević najveće hrvatsko pjesničko ime u 20. stoljeću, iako ga kritika nije zapazila kad se pojavio u antologiji "Hrvatske mlade lirike" 1914.
"Preko njegovih pjesama prešli su mukom, ali su zapazili Ivu Andrića", napomenuo je. Da je pisao francuski ili engleski, nadmašio bi po vrijednosti i po priznanjima najuglednije svjetske pjesnike, izjavio je, dometnuvši kako je, na žalost pisao "u velikom jeziku malog naroda".
Govoreći o zabludama i zlonamjernim predbacivanjima zašto su neke njegove zbirke objavljene na ekavici navodno ijekavizirane, Jelčić, koji je sudjelovao i u uređivanju Sabranih djela Tina Ujevića, istaknuo je kako u Ujevića, čija se cjelokupna rukopisna ostavština čuva u HAZU, nema ni jednoga izvornoga ekavskoga teksta.
Za njega je ekavština značila srpski jezik, a ijekavština hrvatski jezik, rekao je, napomenuvši kako su mu beogradski nakladnici, bez njegove privole, ekavizirali pjesme, zbog čega je prosvjedovao Božidaru Kovačeviću (1936.) da ne želi ništa objavljivati na ekavštini.
Govoreći o biblioteci Stoljeća hrvatske književnosti, Jelčić je rekao kako je to najambiciozniji i najreprezentativniji pothvat u hrvatskoj književnosti do danas. Za biblioteku Pet stoljeća hrvatske književnosti, koja je pridonijela znatnoj popularizaciji hrvatske književnosti, rekao je kako je imala niz slabosti, kojih su urednici bili svijesni, ali ih zbog okolnosti nisu mogli nadići. Njezine pogrješke bile su, kako je objasnio, prije svega tekstološke naravi, koje su bile izazvane tadašnjim Novosadskim pravopisom, koji je bio prekoračio svoje ovlasti i zašao u jezična pitanja.
"Stoljeća hrvatske književnosti prva je biblioteka u povijesti hrvatskog nakladništva koja se vratila piscu i njegovoj izvornoj riječi", napomenuo je Jelčić.
Pisac predgovora i priređivač triju svezaka Ujevićevih izabranih pjesama i proznih sastavaka akademik Ante Stanać je, govoreći o svojem dugogodišnjem bavljenju Ujevićevim književnim stvaralaštvom, rekao kako je u trima knjigama sadržano najbolje iz sedamnaestsveščanih sabranih djela.
"Tin je bio čovjek neobično velike kulture, najobrazovaniji pisac, koji je provodio vrijeme u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, dobar poznavatelj politike, gospodarstva, filozofije", podsjetio je Stamać. Podsjetio je kako je bio najbolji hrvatski pjesnik ekpresionist, dadaist, nadrealist, nakon 30-ih pjesnik "pjesništva nove stvarnosti" te nakon 1945. prvi pravi "elitistički pjesnik", pjesnik egzistencije. Stamać je pritom odbacio svekoliku kritičarsku i izdavačku praksu, koja je Tina shvaćala kao sanjara i svodila ga na simbolista moderne, lutalicu koji se motao po Zagrebu, Beogradu, Sarajevu i Splitu.
Voditelj predstavljanja bio je pročelnik Odjela za književnost Božidar Petrač, a govorila je i Ljubica Tikvica, pripadnica najmlađeg naraštaja proučavatelja Ujevićeva djela. Ona je, uz ino, napomenula kako Ujević za života nije uspio tiskati ni petinu svojega književnog opusa.