"Obradio sam prezimena koja su rjeđa, jezično zanimljiva, ona na osnovi kojih se čovjek može zaputiti u istraživanje vlastita prezimena, jer to je najveći dobitak", rekao je.
Po Šimunovićevim riječima Hrvati su najstariji slavenski narod u kojega su se javila prezimena, u 12. stoljeću, pa neka možemo pratiti od tada do danas. Dodao je kako su se u slavenskom pravoslavnom svijetu prezimena javila tek u 19. stoljeću i slabije su obrađena, pa svoju knjigu smatra najopsežnijom i najiscrpnijom.
"Poučavali su nas više od poldrug stoljeća kako su hrvatski i srpski imenski sustav, kao i jezik, jedan i jedinstven. To ipak nije tako", tvrdi i dodaje kako je do crkvenog raskola u XI. stoljeću imenski fond bio uglavnom isti. No nakon toga na Hrvate utječe Zapadna crkva s romanskim i franačkim imenskim blagom, kaže Šimunović i ističe da je u Srba jači prodor starozavjetnih i starogrčkih svetačkih imena, uobičajenih u istočnom dijelu Rimskoga Carstva.
Za Hrvate je Tridentski sabor (1545.-1563.) bio vrlo važan jer se u Zapadnoj crkvi uvode matice rođenih i zapisom u njih uvelike se ustanovljuju prezimena. Srbi u tome nisu imali sličan razvoj, pa su ostali bez prezimena sve do potkraj 19. stoljeća.
"Prezimena su zrcalo etno-političkih, jezičnih, migracijskih, vjerskih, kulturnih i socijalnih prilika vremena u kojemu su nastajala", napomenuo je, dodavši kako se i letimičnim pregledom hrvatskih prezimena uočavaju četiri temeljne skupine - čiji si, kakav si, otkud si, što si.
Navodi kako je u Hrvata najčešće prezime Horvat, čak ih je 20 tisuća, i ono je isključivo etnonimskog postanja, rasprostranjeno na kajkavskom području, na području negdašnje Slavonije. U raznim inačicama to prezime je najčešće i u Sloveniji, Slovačkoj i Madžarskoj.
Rijetka je pojava kao u Hrvata, kako napominje, da etnonim (Horvat/Hrvat) postane najbrojnije prezime. Taj je etnonim u latinskim i grčkim vrelima potvrđen vrlo često i rano - od IX. do XII. stoljeća. Njegova najranija latinizirana potvrda je u zapisu kneza Trpimira - Trepimirus dux Croatorum iz 852.
"Bavljenje prezimenima nije bio moj hir, on je bio zadan brojnim pismima, koje i danas čuvam", rekao je. Podsjetio je kako je najradije odgovarao na ona iz dijaspore, posebno moliških Hrvata, iz Gradišća, SAD-a, Slovačke, Moravske, Čilea, gdje su prezimena i u svijesti i u korijenima izblijedjela, izgubilo se podrijetlo i značenje, jer su se prilagodila prezimenskim sustavima stranih jezika.
Pišući u knjizi o "Sudbini hrvatskih prezimena u SAD-u", upozorava na "ožiljke" koji se zapažaju pretežno u njihovih nositelja prvog naraštaja iseljenika. Da bi se prezime približilo što više američkom, ispušta se početni, središnji ili završni dio prezimena, a mnoga su dobila i hibridan lik. Često se događalo da su prevođena čime se potpuno poništava hrvatsko prezime, navodi autor.
Prezimena, kako napominje, znače identifikaciju, ponekad svjedoče o nacionalnoj pripadnosti, o jeziku koji se ogleda u njima, a katkad i o vjerskoj pripadnosti.
"Želio bih da imamo na umu da su naša prezimena duboko svojim nastankom ukorijenjena u zbilji života, da su to originalni spomenici društvenih prilika u kojima se očituju važni jezični i izvanjezični podatci", istaknuo je.
Knjiga u odnosu na prijašnja izdanja (1985. i 1995.) ima više problemskih članaka o prezimenima, njihovoj tvorbi, razmještaju i strukturi, obrađene su sklonidbe i pravopisni problemi te utjecaji stranih prezimenskih sustava na hrvatski.
Knjiga "Hrvatska prezimena" (639 str.), koju je objavio Golden marketing - Tehnička knjiga u sklopu autorovih Izabranih djela, sadrži tri velike cjeline - Na tragu prezimena, Zrenje i sudbina hrvatskih prezimena, Miscellanea nomina et cognomina, te Bibliografski minimumi - Kazalo prezimena i osobnih imena te Kazalo onomastičkih i drugih pojmova.
Petar Šimunović (1933.) tajnik je Razreda za filološke znanosti HAZU-a od 2004. Osnivač je i urednik onomastičkog časopisa "Folia onomastica Croatica". Sam i suautorstvu napisao je 20-ak knjiga, uz ine, Bračku toponimiju i Rječnik bračkih čakavskih govora.