Knjiga (575 str.) sadržava Budakove autobiografske podatke, političke poglede i misli, gotovo sve važnije kritike, osvrte i poglede onih koji su Budaka cijenili te onih koji su o njemu pisali negativno.
Ustvrdivši kako je Mile Budak kontroverzan jer nije dovoljno poznat, Branimir Donat je napomenuo da je priređivač skupio mnoge važne tekstove razasute po časopisima i novinama koji vrlo jasno ilustriraju odnos javnosti prema njemu. Dodao je da je knjiga rađena pedantno, ali joj manjka indeks, što bi je učinilo još potpunijom.
"Naš zadatak nije braniti Budaka od ustaštva, niti to hoćemo", rekao je Donat. Dodao je kako njemu on nije literarni favorit, ali njegova knjiga "Roblje" i novele pokazuju da je riječ o talentiranom piscu.
Donat je podsjetio da su oni koji su poznavali Budaka govorili kako prije atentata, kad je 1932. napadnut metalnom šipkom u Zagrebu, i nakon toga nije bio ista ličnost.
Objašnjavajući zašto je izabrana Matica hrvatska za mjesto predstavljanja knjige, Igor Zidić je rekao da je Budak bio ugledni član njezine uprave kad su događale važne stvari. Objašnjavajući motive Apela za obnovu političkog procesa Mili Budaku, istaknuo je kako nitko od potpisnika nije rekao da je Budak nevin, niti se htjelo "uništiti pravne norme ili stvarati anarhiju", no ono na što je Budak imao pravo jest pravo na argumentiranu optužnicu, na obranu i pravo na svjedoke, što nije imao. Podsjetio je kako su oni koji su sudjelovali u sudskoj farsi, koja je rezultirala njegovim vješanjem, priznali da su sudjelovali u nečemu što "nije bilo časno".
Uspoređujući sudbinu Budaka i Andrića, Igor Zidić je rekao da je Andrić bio više od Budaka involviran u fašizam. "Parafirao je Trojni pakt, ali sama činjenica da se izjasnio kao srpski pisac bila je dovoljna da ga spasi od vješala", rekao je. Sudbinu obitelji Budak usporedio je s pravom shakespearijanskom dramom, podsjećajući na atentat na njega, ubojstvo supruge 1940., likvidaciju kćeri Grozdane, pogibiju druge kćeri u prometnoj nesreći te na sudbinu sina koji je promijenio i prezime.
Njegovo književno djelo najbolji je dio njegova bića, a njegov opus nije ideološki, rekao je Zidić, dodajući kako danas nitko nema snage zabraniti njegovo djelo.
Kazavši kako je 1945. poraženo zlo, ali kako nije pobjedilo dobro, Slobodan Lang je rekao kako je način na koji je ubijen Budak nastavak epidemije smrti.
Tri države su ga se bojale, stara i nova Jugoslavija te današnja Hrvatska, ustvrdio je, dodajući da "nešto ne štima" u državi koja se boji jednog čovjeka. "To su države koje traže redukciju mišljenja", rekao je, dodajući kako se rabe i jaki pojmovi poput "potpisnik rasnih zakona" i "koljač" kad se ne želi upustiti u analizu.
Skidanje spomen-ploče književniku Mili Budaku u njegovu rodnome mjestu Svetom Roku, prije dvije godine, jest izraz "bahatosti vlasti", rekao je Lang, pozivajući na kraju da se omogući da reducirana prošlost ne blokira budućnost.
Darko Sagrak (1934.) je rekao kako je na knjizi radio dvije godine. Na to ga je potaknuo događaj sa spomen-pločom u Svetom Roku budući da taj čin smatra zakonski upitnim. Napomenuo je, među ostalim, kako u arhivima nije mogao pronaći ni optužnicu ni presudu ni obrazloženje presude Mili Budaku. Ako bi se u obnovljenom postupku utvrdilo da je kriv, poštovat ćemo odluku suda, dodao je.