Autoričini fluidni crteži na paus-papiru, nanizani na žicu uza zid kružnog prostora Galerije, poput dnevničkih bilježaka prikazuju trenutke iz njezina života. Izložbu prati zvučna projekcija snimljena s Brunom Babićem, te videoprojekcija na samu ulazu u galerijski prostor napravljena s Gordanom Brzović i Tonijem Meštrovićem.
Po riječima autorice izložbom se željela približiti vremenu kad je Dom hrvatskih likovnih umjetnika još bio "džamija", i kad je taj prostor bio povezan s jednim dijelom njezine obitelji.
U prostoru Galerije PM klanjale su se isključivo ženske vjernice, pa sam ga pokušala očistiti i stvoriti likovni i zvučni ambijent koji je s jedne strane moj intimistički, a s druge strane povezan s mojom obitelji, rekla je Mejra Mujičić.
Autorica je zvučnom kulisom, vlastitim umnoženim glasom kojim izgovara svoj umjetnički pseudonim (broj dva) na arapskom te imitira glas svoje kćeri, prostor ispunila naraštajima ženskih glasova, napominje autorica predgovora Leila Topić, podsjetivši da je i autoričina baka tamo sudjelovala u vjerskim obredima.
Topić smatra da je rezultat umjetničina istraživanja o vlastitu identitetu upravo ambijent "222" i da je početak i kraj vlastite potrage pronašla u prostoru poznatu kao Džamija.
Mejra Mujičić rođena je 1973. u Splitu. Akademiju likovnih umjetnosti završila je u Zagrebu 1996., a tri godine kasnije boravila je na stipendijskom studiju u Japanu. Nagradu Kabineta grafike HAZU-a dobila je 2000. na Drugom hrvatskom trijenalu grafike. Imala je desetak samostalnih i brojne skupne izložbe u Hrvatskoj i inozemstvu.