Džakula (50) je u uvodu svog svjedočenja opisao političke prilike na širem području Pakraca godine 1990., održavanje prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, probleme s kojima su se suočavali Srbi te njihovo političko organiziranje, osnivanje SDS-a i raslojavanje unutar njega, i kasnije osnivanje Srpskog demokratskog foruma (SDF) .
Kazao je kako su hrvatski Srbi na prvim izborima dali glasove stranci SKH-SDP koja ''kasnije nije pokazala sluha za njihove probleme'' pa su se sami politički organizirali.
Opisao je kako je sredinom 1990. postao članom SDS-a, a krajem te godine i predsjednik regionalnog odbora stranke za zapadnu Slavoniju, u općinama Pakrac, Daruvar, Grubišno Polje, Podravska Slatina, Orahovica i Okučani.
Na traženje tužitelja Alexa Whitinga kazao je kako je njegov politički stav bio da probleme treba rješavati dijalogom i da treba politički djelovati, zbog čega je došao u sukob s čelništvom SDS.a u Kninu, predvođenim Milanom Babićem i optuženim Martićem.
''Babić i drugi nisu htjeli pregovore sa Zagrebom, nego prekid svih odnosa'', rekao je svjedok. Opisao je raslojavanje između Srba iz Slavonije i ličko-dalmatinskih Srba 1990-91. navodeći kako su prvi skloniji političkom rješevanju hrvatsko-srpskih odnosa dok su drugi bili za ratnu opciju.
Osnivanje SDF-a u lipnju 1991., po njegovim je riječima, bio ''odraz htijenja da se izbjegne rat i traži mirno rješenje u Hrvatskoj''. U SDF, čiji je Džakula bio jedan od inicijatora, bili su uključeni srpski intelektualci u Hrvatskoj koji zagovarali demokratski dijalog kako bi se izbjegao rat, no naišli su na osudu vodstva SDS-a u Kninu koje je zabranilo osnivački skup na području tzv. SAO Krajine, kazao je svjedok.
''SDF poništava volju srpskog naroda da ne živi u NDH'', pročitao je Džakula iz pisma vodstva SDS-a o zabrani skupa.
Kazao je kako je u srpnju 1991. osobno primio prijetnju smrću od srpskog šefa policije u Pakracu Jove Vezmara, zbog ''pasiviziranja Srba u zapadnoj Slavoniji i zato što još nije došlo do rata'', nakon koje se na dva tjedna sklonio u Beograd.
Kazao je kako su predstavnici SDF-a odlazili na pregovore u Zagreb ali i u Beograd, ali kako ih ''ni jedna ni druga strana nije podržala'' već su ih stavile pod medijsku blokadu.
Džakula je 2002. bio i svjedok optužbe protiv bivšeg jugoslavenskog predsjednika Slobodana Miloševića, u dijelu dokaznog postupka za ratne zločine u Hrvatskoj.
Martića (60) je po osobnoj i zapovjednoj odgovornosti optužen u 19 točaka za zločine protiv čovječnosti i kršenja ratnog prava i običaja, zbog progona na političkoj, rasnoj i vjerskoj osnovi, istrebljenja, ubojstva, zatvaranja, mučenja i deportacija hrvatskih civila na okupiranim područjima RH 1991-95, za zločine protiv nesrba u BiH 1994. i za raketiranje Zagreba u svibnju 1995.
Kao osnivača i zapovjednika srpske policije u tzv. SAO Krajini, ministra unutarnjih poslova i obrane, te 1994-95. i predsjednika tzv. RSK tereti ga se kao jednog od ključnih sudionika ''udruženog zločinačkog pothvata'' srpskog vodstva u Beogradu s ciljem prisilnog uklanjanja hrvatskih civila i drugih nesrba s okupiranih područja Hrvatske, radi njegovog pripajanja jedinstvenoj srpskoj državi.
Tužitelj Whiting najavio je izvođenje 63 svjedoka, od čega tri svjedoka vještaka, te velikog broja dokumenata, audio i video zapisa i drugih dokaza.
Suđenje Martiću, koje se odvija pred vijećem kojim predsjedava sudac iz JAR Bakone Justice Moloto, počelo je 13. prosinca 2004. uvodnom riječi optužbe.