"Moj otac Alberto Bachelet Martinez bio bi večeras ponosan", izjavila je u nedjelju navečer 54-godišnja Bachelet pred desecima tisuća pristaša, nakon što je njezin protivnik, milijarder Sebastian Pinera (desnica) priznao poraz u drugome izbornom krugu.
Njezin otac, general blizak ubijenom predsjedniku Salvadoru Allendeu, pretrpio je srčani udar u zatvoru uslijed mučenja kao jedna od 3.000 žrtava (nestalih ili ubijenih) vojne diktature koju je uveo Augusto Pinochet nakon državnog udara 1973.
Michelle i njezina majka također su kraće vrijeme provele u zatvoru i pretrpjele torturu, a nakon izlaska emigrirale su u Australiju i zatim u istočnu Njemačku.
"Zajedno smo obnovili demokraciju u Čileu. Sada vas pozivam da budete dio drugog povijesnog trenutka i birate prvu ženu predsjednicu zemlje", poručila je tijekom kampanje Bachelet, koja je već bila ministrica u vladi odlazećeg predsjednika (socijalista) Ricarda Lagosa.
Prvim riječima nakon pobjede Bachelet je u nedjelju poručila da će Čile, 16 godina nakon diktature "ponovo iznenaditi svijet pokazavši da jedna zemlja može postati još prosperitetnija a pritom ne izgubiti dušu, jer će pomagati onima koji zaostaju".
"Bila sam kandidatkinja građana, bit ću predsjednica građana", kazala je i obećala vladu jedinstva, u koju će ući "najbolji muškarci i žene, nova lica ali i oni s iskustvom".
Rođena 1951. u Santiagu, Veronica Michelle Bachelet je kao dijete proputovala zemlju s ocem pilotom, a 1970., počela studij medicine. No diplomu je stekla 1982., nakon povratka iz emigracije, te je zatim specijalizirala pedijatriju, a posvetila se i epidemiologiji i postala članica Nacionalnog povjerenstva za AIDS.
Smatrala je da se njezina stranka socijalista više treba pozabaviti ulogom vojske, te je studirala vojnu strategiju u Santiagu i specijalizirala je u Washingtonu.
U Lagosovoj vladi bila je ministrica zdravstva 2000., kada je provela reformu sektora, a 2002., postala je prva ministrica obrane u Latinskoj Americi i tada je, na 30. godišnjicu puča, pozvala na povijesnu pomirbu civila i vojske.
Njezine su liberalne ideje svojedobno odudarale od stajališta konzervativne čileanske elite, no bitna je za izbornu pobjedu bila potpora poslovnih krugova koji su ocijenili da je sposobna provesti gospodarsku politiku svoga mentora, predsjednika Lagosa.
Analitičari drže da je popularnost stekla životopisom (zatvor, tortura), povjerenjem mladih a osobito žena koje sve više sudjeluju u radnoj populaciji i već čine trećinu glava obitelji.
Dio karizme duguje i vlastitoj obiteljskoj situaciji žene koja je gotovo sama podigla troje djece, od dvaju različitih očeva, zatim golemoj radnoj energiji te imidžu žene koja se umije veseliti i rado plesati.
Ženama obećaje jednakost plaća i mirovina, bolji sustav organizirane skrbi za djecu i ženske izborne kvote u toj tehnološki naprednoj zemlji s još žilavim "mačističkim" mentalitetom, no njezin se izborni program ipak ne obraća isključivo ženama.
Čileansko gospodarstvo oporavilo se u zadnje dvije godine i tijekom posljednje vlade lijevog centra postalo 'zvijezda regije' unatoč padu cijene bakra, glavne izvozne sirovine. Kritičari, međutim, tvrde da se novoizabrana predsjednica previše oslanja na svoj imidž i obiteljsku povijest te da joj nedostaju jasne političke smjernice u strategiji kojom će smanjiti jaz između bogatog i siromašnog Čilea.