Izricanje presude Sudsko je vijeće najavilo za srijedu, 28 ožujka.
Sudsko vijeće je 6. ožujka zbog promjene optužnice za danas odgodilo ročište kako bi se mogla pripremiti obrana Mihajla Hrastova. Optužnica je promijenjena tako da Hrastova više ne tereti da je u zarobljenike, koji su pali pogođeni rafalnom vatrom, pucao i iz pištolja, ali je u optužnicu ponovno uvršten još jedan, drugi ranjenik, Svetozar Šarac.
Okrivljeni Mihajlo Hrastov danas je iznio je obranu riječima da nije ratni zločinac, da nije kršio odredbe međunarodnog ratnog prava i da nikoga nije lišio života.
Predsjednik Sudskoga vijeća Marijan Janjac potom je pročitao njegove iskaze obrane iz 1992., 2000. i 2001. u kojima je rekao da je u "četnike pucao kada je čuo riječi 'bježmo' i 'držite ustaše', jer je time branio sebe, suborce i grad Karlovac".
U završnoj riječi optužbe županijska državna odvjetnica Ljubica Fiškuš Šumonja rekla je da su izjave svjedoka tijekom dokaznog postupka bile kontradiktorne, ali su se u bitnom dijelu poklapale, te da Sudsko vijeće treba posebnu pažnju posvetiti materijalnim dokazima, očevidu i fotodokumentaciji.
Po njezinim riječima, dokaznim je postupkom utvrđeno da napad zarobljenika na okrivljenika nije bio ni formacijski, ni polukružni, da nije bilo potrebe nužne obrane te da je pucanje u razoružane zarobljenike bilo protivno odredbama međunarodnog prava i međunarodnih konvencija. Dodala je kako je dokazano da su "rezervisti JNA bili bezuvjetno predani i nisu bili opasni za okrivljenika".
Završne riječi obrane iznijela su obojica branitelja okrivljenika Krešimir Vilajtović i Igor Meznarić.
Vilajtović je detaljno opisao ratno stanje u kojemu je do 21. rujna 1991. smrtno stradalo stotinu Karlovčana, a na širem gradskom području 229 osoba, te da je broj umrlih i ranjenih zbog ratnog stanja bio oko 500 osoba.
"Takvoj fizičkoj likvidaciji od strane četnika svega što je hrvatsko suprotstavila se grupa ljudi, među kojima je bio i Hrastov", kazao je Vilajtović.
Dodao je, među ostalim, da je Centar za forenzičku psihijatriju Kliničke bolnice Vrapče utvrdio da je Hrastov u takvom specifičnom ratnom stanju bio u stanju "afektivne tenzije psihogene vrste zbog koje je imao privremenu psihičku poremećenost s bitno umanjenom mogućnošću za upravljanje svojim postupcima".
Predlažući oslobađajuću presudu, Vilajtović je dalje ustvrdio kako je sasvim jasno da bi velikosrpski agresor, da su njegove postrojbe ušle u Karlovac, napravile u njemu pokolj kao u Vukovaru i Škabrnji i potom krenule prema Zagrebu.
Branitelj Igor Meznarić iznio je niz pravnih teza sadržanih u međunarodnom ratnom pravu - Haaškoj i i Ženevskoj konvenciji iz 1949.
Zaključio je da pripadnike "lokalnih i uvezenih (vikend) četnika prestanemo zvati rezervistima JNA ili ratnim zarobljenicima, jer je u spisu dovoljno dokaza da su oni plaćenici koji su za svoj angažman od velikosrpskog agresora primali mjesečno 3000 dinara ili 450 njemačkih maraka, koliku tada plaću nisu imali ni profesori u Hrvatskoj". Ustvrdio je da zbog činjenice da su bili plaćenici ne mogu koristiti blagodati zaštite po rečenim konvencijama.
Govoreći o pravnom institutu "nužne obrane ili prekoračenja nužne obrane", Meznarić je rekao da on ne može biti primijenjen jednako kao u mirnodopskim uvjetima jer je "dokazano da se u to vrijeme na mostu odvijao izravni oružani napad na Karlovac, a most je bio na samoj crti bojišnice".
Što se Mihajla Hrastova osobno tiče, za njega "niti jednom riječju sudionici događaja ne tvrde da su ga vidjeli na mostu, a ostalo je nerazjašnjeno i koliko je osoba pucalo i iz kojeg oružja", rekao je Meznarić.
Ustvrdio je dalje da "sa sigurnošću možemo tvrditi da optužba nije dokazala činjenične navode iz optužnice, a ni samu kvalifikaciju kaznenog djela protupravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja".