Profesor povijesti na više talijanskih i slovenskih učilišta koji je proteklih desetljeća u Italiji izdao i više knjiga o Titu, bivšoj Jugoslaviji i komunizmu, navodi u komentaru da ga je talijanski Dan sjećanja zatekao u Anconi na jednom simpoziju koji su uz 60. obljetnicu Pariškog ugovora organizirali talijanski partizani-veterani, pozvavši pri tome na sklup nekoliko talijanskih i slovenskih povjesničara.
Pirjevec navodi da je "otrovna atmosfera šovinizma" koju su tih dana stvarali talijanski mediji dovela do incidenta jer je u dvoranu u kojoj se skup održavao upala skupina mladića, glasno protestirajući protiv skupa.
"Nisam se mogao oteti misli da bi u nekim drugim vremenima dobili batine i ricinusovo ulje", navodi Pirjevec i dodaje.
"Dodatnu gorčinu nakon tog incidenta kod mene je izazvalo čitanje govora predsjednika Italije Giorgia Napolitana. Svoj je govor zaključio konstatacijom da bez istine ne može biti pomirenja. A u glavnom dijelu svog govora nanizao je toliko netočnosti, šablonskih fraza i uvredljivih stajališta na račun 'Slavena' da se opravdano treba pitati kako je to mogao reći čovjek koji je kao protagonist talijanske ljevice pratio i krojio politički život u državi zadnjih šezdeset godina", navodi Pirjevec.
Napolitano je ustvrdio da su "dramatični događaji" na talijanskoj istočnoj granici najcrnje prešućene stranice "naše suvremene povijesti", no Pirjevec navodi da je još tamnije zaboravljene stranice "napisala talijanska vojska na frontovima od Abesinije do Rusije".
Nije istina, navodi Pirjevec, da se o situaciji na području o kojemu govori Napolitano šutjelo i da o tome ništa nije bilo napisano i rečeno.
"Naprotiv, talijanska je desnica tu temu itekako gojila, a ignorirala ju je manje-više iz političkih razloga talijanska ljevica. Tek je zadnjih godina došlo do nacionalnog pomirenja (o toj temi), pa je sada i jednima i drugima dopušteno da pušu u isti rog", navodi Pirjevec u svom osvrtu.
On se osvrće i na neke netočne pretpostavke kako se pitanje fojbi i egzodusa prikazuje u talijanskoj javnosti danas.
Među ostalim, navodi Pirjevec, odlazak velikog broja Talijana s istočne obale Jadrana nije moguće uspoređivati s izgonom sudetskih ili poljskih Nijemaca.
"Ljudi su doduše bježali pred 'slavokomunistima', ali u prvom redu zato jer se nisu mogli pomiriti s promijenjenim prilikama u kojima su 'šćavi' odjednom postali gospodari. Većina izbjeglica optirala je za Italiju u skladu s dogovorima postignutim na Pariškoj mirovnoj konferenciji i pregovorima, rezultat kojih je bio kasniji Londonski memorandum.
Netočno je reći da je na tisuće Talijana izgubilo živote u fojbama. U nemirima do kojih je došlo u Istri 1943. nakon kapitulacije Italije poginulo je oko 500 fašista ili onih koje su ljudi smatrali fašistima, a nekoliko stotina ubijenih bilo je u svibnju 1945. prilikom oslobođenja Trsta i Gorizije.
Većina onih koji su izgubili život zbog uhićenja koja su pri kraju rata organizirale jugoslavenske vlasti umrla je u logorima ili zatvorima. Ukupan broj žrtava nešto je veći od tri tisuće, a ne veći od 4.000", tvrdi o talijanskim žrtvama spomenutih događaja Pirjevec.
Isto tako, upozorava Pirjevec, zato je netočno govoriti o "nedopustivoj strahoti protiv čovječanstva" i "jednom od barbarstava prošlog stoljeća", kako je u svom govoru tadašnje obračune nazvao Napolitano, a osobito je nedopustivo to uspoređivati s holokaustom i svim drugim velikim strahotama koje su se u drugom svjetskom ratu događale "na svim frontovima, uključujući i frontove na kojima su bili Talijani", piše Pirjevec.
Napolitanove tvrdnje da su ta "barbarstva" bila izraz "slavenskih aneksionističkih planova" daje dojam da "talijanski predsjednik dovodi u pitanje granice određene nakon drugog svjetskog rata u dogovoru velikih sila: SAD-a, Velike Britanije, Francuske i SSSR-a", navodi slovenski povjesničar.
On spominje i statističke podatke o udjelu etničkih Talijana u Istri, Goričkoj i Dalmaciji iz 1910-11. godine, te upozorava da su oni svuda osim na području Trsta predstavljali statističku manjinu, a da ih je u Dalmaciji bilo samo 2,48 posto.
"I onda uz te brojke govoriti o slavenskom aneksionističkom planu zvuči ponešto čudno, osobito ako se znade kakvu je bezobzirnu aneksionističku politiku provodila liberalna i fašistička Italija, 1918. i 1941. godine", zaključuje Pirjevec.