US-WT-30.8.-RASPRAVA O BUDUĆNOSTI AMERIČKO-KINESKIH ODNOSA

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 30. VIII. 2000. Rasprava o budućnosti američko-kineskih odnosa "Kina postaje američki najveći protivnik i suparnik. Gospodarski i vojno još nije ni izbliza postala velesila. Gospodarska i vojna modernizacija Kine tek je počela, ali bi Kina mogla zamijeniti Sovjetski Savez, najvećeg američkog strateškog suparnika. Nije pitanje kako nego kada će Kina postati jaka gospodarska i vojna sila s velikim utjecajem. To će posve sigurno utjecati na američku pacifičku i azijsku strategiju", piše Amos Perlmutter, profesor političkih znanosti i sociologije na Američkom Sveučilištu i urednik časopisa "Journal of Strategic Studies". "Očito je da su i demokrati i republikanci svjesni kineskih mogućnosti te da su Kinu pretvorili u ozbiljan američki strateški interes. Clintonova je vlada neuspješno pokušavala provoditi politiku strateškoga partnerstva koje baš nije dugo trajalo i koje se raspalo kad je Kina prekršila ljudska prava i počela davati agresivne izjave o Tajvanu. Demokrati se još odlučuju za status quo, prihvaćajući politiku o jedinstvenoj Kini uz uzaludno upozorenje zbog kineskih prijetnja Tajvanu. Stvarna rasprava o budućnosti američkih odnosa s Kinom počela se razvijati u Republikanskoj stranci, njezinu vodstvu u Kongresu, a sad i među Bushevim savjetnicima za državnu sigurnost. Kako je 22. kolovoza pisao 'The Washington Post', bitka oko politike prema Kini, koja se vodila iza kulisa, 'postala je otvorena u vrijeme sastavljanja programa Republikanske stranke'. Republikanci iz Kongresa imaju radikalno stajalište prema Kini koju doživljavaju kao tiransku totalitarnu diktaturu, a Tajvan kao uspješnu demokratsku i kapitalističku državu. Zapravo, neki radikalni republikanci rado bi izbrisali svaki trag politike jedinstvene Kine, odnosno standardne američke politike prema Kini još od sedamdesetih. Realnije i umjerenije republikance predvode Condoleezza Rice i njezin kolega s Harvarda Robert Blackwill, odgovoran za školovanje agenata obavještajne službe Narodne oslobodilačke vojske na Harvardu. Blackwill priznaje postojanje politike jedinstvene Kine, ali je ne podupire. Condoleezza Rice je očito nezainteresirana za kineski nuklearni razvoj za koji tvrdi da nije prijetnja. Ona i Blackwill bore se protiv radikalnih republikanaca u Kongresu prihvaćajući Kinu kao najveću nuklearnu silu u Aziji 'i pokušavajući diplomacijom raspršiti svaku prijetnju'. Pravo je pitanje je li Kina novi, ekspanzionistički Sovjetski Savez. Ne znamo. To će se pokazati u unutarnjoj borbi između reakcionara i onih koji žele modernizaciju. Ted Galen Carpenter, jedan od urednika djela 'Kineska budućnost: konstruktivan partner ili nova prijetnja?' (Cato institut, 2000.) nudi osvježavajuću i realnu analizu američke politike prema Kini. On misli da je američka politika uglavnom stereotipna, zbrkana i nedosljedna. Carpenter tvrdi da Kina nije mesijanska politička sila; ona nije nacistička Njemačka ni Sovjetski Savez s ideološkim, ekspanzionističkim usmjerenjem. Iako se Kina još guši u marksističko-lenjinističko-maoističkoj ideologiji, njezine gospodarske kapitalističke težnje uvelike nadrastaju ideološku odanost, koliko god ona bila jaka. Po Carpenterovu stajalištu, Kina je konvencionalna velesila u usponu, a ne zloćudna ekspanzionistička država. Sumnjam da će mnogi od nas potpisati njegovo mišljenje. Ono ipak pokazuje da modernizacija nadjačava maoističke sklonosti. Možda nećemo opet biti svjedoci kulturne revolucije i pokolja na Tiananmenu, ali tlačenje i uskraćivanje ljudskih i manjinskih prava bitna su kineska obilježja. Što se tiče Tajvana, Carpenter misli da je tajvanska autonomija sigurno poželjna, ali nije dovoljno jak državni interes da bi SAD krenule u rat protiv nuklearne sile. Ja mislim da je tajvanska autonomija još dio američke politike prema Kini. Obrana demokratskih i kapitalističkih država - Tajvana, Japana, Južne Koreje, Indije - velik je američki interes i može ipso facto postati nezaobilazan američki državni interes. Logika odvajanja Tajvana od Kine je zdrava, ali ne znam je li realna. Svakako potpisujem Carpenterovo mišljenje o opreznoj i ostvarivoj američkoj politici prema Kini i da bi SAD morale zadati svoje državne interese u regionalnim okvirima, uspostaviti, recimo, bliže odnose sa sve većim azijskim silama poput Indije i, naravno, Japana. U potpunosti prihvaćam ideju da SAD moraju ohrabriti i stvoriti poticaj drugim regionalnim silama kako bi bile protuteža Kini. Kinesko-američki odnosi još su u stalnim promjenama. Nema jasne i pouzdane procjene o tome koliko Kina doista namjerava upotrijebiti svoju moć. Još moramo mnogo toga razraditi, analizirati i pojasniti prije nego što donesemo stratešku procjenu o tome kako tretirati Kinu. To pitanje neće riješiti sukobljeni republikanci, status quo demokrati pa čak ni neideološki realisti poput Carpentera. Metoda pokušaja i pogreške utemeljena na razvoju pravoga modela za Kinu doista se primjenjuje. Merle Goldman i Andrew J. Nathan u nedavno objavljenom 'Povijesnom pogledu na suvremenu Istočnu Aziju' (Harvard, 2000.) nude najzanimljiviju analizu tipa primjerenih modela od 1949. do danas. Pomak od sovjetskoga modela prema maoizmu i kulturnoj revoluciji ne ohrabruje, ali postmaoističke reforme od 1978. do danas, 's kineskim obilježjima' i Den Xiao-pingovim i Jiang Zeminovim reformama, predstavljaju zaokret od reakcionarnoga staljinističko-maoističkog modela. Čak i slabljenje maoističke ideologije ne jamči da će pomak od zastarjelog i strogog modela prema fleksibilnijem značiti da se Kina izliječila od maoizma. Ne očekujte da će postati demokratska država, budite oprezni kad definirate Kinu kao silu koja nije sklona revizionizmu. Ideološki otrov još živi ispod modernizacijske revolucije koja ne jamči kraj ideološke bitke između doktrinista i reformista. Američka politika prema Kini ne bi se smjela temeljiti na realnoj politici i ravnoteži sile nego na načinu na koji sukobljene strane rješavaju svoje neriješene svađe. Lenjinistička politika 'korak naprijed, dva natrag' ne bi smjela biti odbačena kao najvažniji faktor u američkim odnosima s Kinom u 21. stoljeću. Kao rezultat unutarnje borbe za vlast između reakcionara i pristaša modernizacije još bi se mogla pojaviti revizionistička Kina", piše Perlmutter.