US-WTIMES-1.8.-RAZBIJTE JUGOSLAVIJU

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON TIMES 1. VIII. 2000. Razbijte Jugoslaviju "Godinu dana nakon NATO-ove pobjede nad Srbijom pojavila se gomila literature o kosovskom ratu, a 'Prljava pobjeda' koju su napisali Ivo Daalder i Michael O'Hanlon vjerojatno je najimpresivnije djelo do danas. Riječ je o podrobnom prikazu diplomatske i vojne borbe protiv Slobodana Miloševića, Rusa te unutar samoga NATO saveza i Clintonove vlade. Autori knjige uspjeli su pravedno i uravnoteženo obraditi uspjehe i nedostatke NATO-ova prvog vrućeg rata", piše Janusz Bugajski, direktor Istočnoeuropskih studija pri Centru za strateške i međunarodne studije u Washingtonu. "Autori kompetentno ispituju pozadinu krize, počevši od daytonskoga procesa koji nije uspio riješiti kosovsko pitanje pa je tako zapravo taj teritorij predan Beogradu. Doista, tijekom devedesetih Zapad je zanemarivao Kosovo uglavnom zato što tamo nije buknuo sukob većih razmjera, a albansko je vodstvo prihvatilo gandijevsku strategiju. Najbitnija je pouka kosovskoga sukoba, koju su autori nedovoljno razradili to da nasilje izaziva međunarodnu pozornost i povećava izglede za intervenciju. Albancima je trebalo gotovo deset godina da to nauče, a do istog bi zaključka uskoro mogli doći i Crnogorci. Na kraju nije bilo vjerodostojne alternative NATO-ovoj vojnoj intervenciji, a odgađanje neizbježnog jednostavno je ohrabrilo Miloševića da povjeruje kako može iseliti to područje i pobiti njihove najuglednije čelnike. Knjiga opovrgava naivne kritičare koji su tvrdili da se moralo više pregovarati kako bi se izbjegao rat. Zapravo, nedostatak početne odlučnosti i neprestani kompromisi ohrabrivali su Miloševićeve ambicije. Državna tajnica Madeleine Albright bila je među malobrojnim političarima koji su shvatili nastran Miloševićev um i koje nije prevarila (kao neke američke posrednike) njegova pregovaračka strategija niti ih je zarobila diplomatska verzija 'stockholmskoga sindroma' po kojemu taoci suosjećaju s teroristima koji su ih zarobili. NATO-ovo vođenje samoga rata bilo je pouka iz neprikladnosti i pogrešne procjene. Za Srbiju je prvih nekoliko tjedana operacija bilo poput piknika s vatrometom. Odbacivanje kopnene intervencije već na samom početku uvjerilo je Miloševića da može mirno čekati dok NATO-ov konsenzus ne ispari. Beograd je kapitulirao tek kad je Washington pojačao bombardiranje i pokazao da će kopnene snage biti pripremljene. Autori s pravom ističu da je najveći uspjeh u ratu, uz spašavanje tisuća života, bilo očuvanje NATO-ove povezanosti i kredibiliteta. Ali NATO-ova pobjeda postignuta je unatoč tome što mnogi njegovi čelnici nisu razumjeli da su osnovni sastojak svakoga uspješnog rata: vojno iznenađenje, nadmoćna sila i nepopustljiva odlučnost. No vojne su pogreške zasjenili poslijeratni politički neuspjesi na Kosovu. Na neodređeno vrijeme to će područje ostati međunarodni štićenik, bez vizije budućeg statusa. Mandat UN-a na Kosovu kreiran je za povratak Kosova pod beogradsku jurisdikciju. Nazočnost međunarodne zajednice velikih razmjera, s NATO-ovim vojnicima kao jezgrom, trajat će sve dok se ne ispune uvjeti za mirnu reintegraciju teritorija. Takav je scenarij nametnuo ozbiljna pitanja o samoodređenju kosovske populacije i nestabilnostima koje bi se mogle pojaviti nakon svake planirane reintegracije u Srbiju ili Jugoslaviju. Kako bi se izbjegla buduća destabilizacija ili stalna ovisnost o stranim agencijama, samoodređenje i neovisnost Kosova morali bi biti glavni cilj međunarodnih vođa. Takav bi korak pomogao da se obnovi povjerenje Kosovara u 'međunarodnu zajednicu' i spriječi moguća radikalizacija albanske politike jer dugotrajna dvosmislenost o pitanju statusa šteti demokratima i koristi demagozima s tog područja. Situacija 'bez statusa' ili predložen povratak Kosova pod beogradsku kontrolu mogla bi pogoršati probleme s kojima se već suočavaju međunarodni čimbenici koji pokušavaju zajamčiti sigurnost i izgraditi vjerodostojne lokalne institucije. Većina političara još se drži uvriježenog vjerovanja da će neovisno Kosovo destabilizirati Balkan. Posrijedi je, zapravo, nasilno očuvanje Jugoslavije koja i dalje izaziva nestabilnost. Sljedeća američka vlada mogla bi biti prva koja će preduhitriti i nadmudriti Miloševića zahtijevajući neovisnost za Kosovo i Crnu Goru i tako konačno eliminirati zločinačku jugoslavensku državu. Prihvaćanje neovisnosti umanjit će prijetnju novoga srpskog osvajanja, oduzimajući legimitet stalnim beogradskim izazivanjima dvaju teritorija. Izgradnja državotvornih struktura dat će i međunarodnim i lokalnim snagama konkretan cilj prema kojemu se mogu usmjeriti politička, institucionalna i gospodarska obnova. To će Americi pružiti često hvaljenu 'izlaznu strategiju', ako ne i strogo zadan rok odlaska", piše Janusz Bugajski.