US-WTIMES-31.7.-ZARADA NA PRIVATNOSTI

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 31. VII. 2000. Zarada na privatnosti "Ispada da je privatnost 'sljedeća velika stvar', Sveti Gral novoga gospodarstva. Šestomjesečna opsežna studija koju je nedavno objavila zaklada Markle, stavlja privatnost na sam vrh pitanja koja najviše zanimaju korisnike interneta. Ankete suparničkih predsjedničkih kampanja pokazuju da je privatnost sve važnije pitanje u javnosti, a kandidati to pokušavaju iskoristiti. Oni koji se bave ispitivanjem tržišta procjenjuju da kupce brine pitanje privatnosti, a '.com' gube 16 milijardi dolara godišnje zbog problema sigurnosti. Zašto onda trgovina ne da potrošačima ono što žele? Zašto trošiti desetke milijuna dolara na lobiranje protiv zakona o privatnosti? Zašto organizacije koje se bave 'online' privatnošću tako sporo privlače korisnike? Uglavnom zato što su osobni podaci krhka roba. Traženje, dijeljenje, prodaja i iskorištavanje takvih informacija glavna je funkcija Novoga gospodarstva. Pokreće internet i služi kao sirovina za nove marketinške tehnologije poput 'miniranja podataka' i profiliranja potrošača. U očajničkoj potrebi za prihodom, '.com' će prodati sve što im se nađe na Web stranicama. Financijski sektor morao je proći znatnu konsolidaciju baš zato da bi se olakšala razmjena osobnih podataka između banaka, burzovnih mešetara i agenata koji prodaju osiguranje. No osobni podaci nisu bitni za '.com', reklamne agencije i trgovce na malo. Njihova je zaštita osnovna vrijednost demokracije. Zagovornici privatnosti koji su se zabrinjavali uglavnom zbog vladina narušavanja privatnosti, sad se sve više boje zloraba u privatnom sektoru. Zahtijevaju stroge zakone i izravno upletanje vlade. U potrazi za inspiracijom, mnogi se okreću prema Europskoj uniji koja je uspostavila sveobuhvatan sustav pravila privatnosti koje nameću neovisni nacionalni 'vladari' na polju zaštite podataka. No Europljani su svoja pravila osmislili prije više od deset godina dok još nije bilo World Wide Weba i dok su još vladala centralna računala - a ne današnje informacijske mreže. Američka industrija s razlogom tvrdi da bi bila golema pogreška primijeniti taj zastarjeli okvir na većinu suvremenoga informatičkoga gospodarstva u svijetu. Bilo bi to vrlo skupo, suludo nefleksibilno i, u mnogim slučajevima, jednostavno neprovedivo. Uz to, takvo upletanje vlade moglo bi zapravo dovesti do invazije na našu privatnost. Nedavno prihvaćen američko-europski sporazum o zaštiti privatnosti nudi mnogo bolji pristup ne sprječavajući razvoj našega gospodarstva koje se temelji na informaciji. Sporazum koji bi morao štititi europske podatke što se prenose u SAD, postavlja visoke standarde privatnosti, ostavljajući provedbu uglavnom privatnom sektoru. Glavni standardi: - Obavijest: tvrtke moraju ljudima reći zašto traže osobne podatke i kako ih namjeravaju iskoristiti, uključujući i to hoće li ih prenijeti trećoj strani. - Izbor: pojedinac mora pristati. Ako tvrtke žele iskoristiti podatke na više strana, ljudima se mora pružiti mogućnost odbijanja. Ako su posrijedi osjetljivi podaci, poput podataka iz medicinskog kartona, pojedinac mora doista pristati prije nego što tvrtka nastavi postupak. - Treće strane: ako s korisnikom nije postignut drukčiji dogovor, osobni podaci mogu biti poslani samo onim trećim stranama koje su potpisale sporazum o zaštiti. - Pristup: tvrtke moraju ljudima omogućiti pristup podacima koje o njima čuvaju kako bi, ako su netočni, mogli biti ispravljeni, dopunjeni ili izbrisani. No to nije nužno, ako je riječ o trivijalnim podacima (poput omiljene boje) i ako je cijena povlačenja nerazmjerna. Mnoge američke industrije, iako su vrlo sumnjičave u pogledu vladinih pravila o privatnosti, spremne su prihvatiti te zahtjeve za prijenos podataka iz EU jer će sam privatni sektor nametnuti takav režim. No to ne znači da će lisica čuvati kokošinjac. Tvrtke koje tvrde da se pridržavaju tih pravila, ali to ne čine, počinit će prijevaru i bit će podložne djelovanju Federalnoga tržišnog povjerenstva. Najbitnije je to da ravnoteža između visokih standarda i samoregulacije nudi put za američku industriju koja će odgovoriti na sve veće zahtjeve američkih potrošača za većom zaštitom privatnosti - ne sputavajući tehnološke i poslovne inovacije. Došlo je vrijeme da trgovina zaštitu privatnosti počne promatrati kao prednost u konkurenciji a ne kao prijetnju. Američko-europski sporazum o privatnosti nudi pokus u samostalnom donošenju propisa. Ako ga američka trgovina prihvati, ovaj bi se pristup morao proširiti do američkoga potrošača. To će biti najbolji način zaštite naših vrijednosti i ispunjavanja golemoga obećanja našega informatičkog gospodarstva. U protivnom će, pod zaštitom standarda, američke kompanije pružati Europljanima bolju zaštitu od one koju inače daju Amerikancima", piše David Aaron, bivši doministar trgovine, zadužen za vanjsku trgovinu, koji je sudjelovao u američko-europskim pregovorima o sporazumu o privatnosti.