US-IHT-31.7.ARAFAT SE IMA ZAŠTO SMIJATI

SJEDINJENE DRŽAVE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 31. VII. 2000. Arafat se ima razloga smijati "Tri slike na prvoj stranici 'The New York Timesa' pričaju priču iz Camp Davida: Ehud Barak - zapanjen i potišten, Bill Clinton - uništen, a Yaser Arafat - nasmiješen. Arafat se nije ničega odrekao. Ali izraelski vođa, potaknut američkim Predsjednikom, napravio je ustupke kojima je prekršio svoja obećanja iz predizborne kampanje prije godinu dana. Ponudio je Arafatu gotovo cijelu Zapadnu obalu, uključujući i vitalnu jordansku dolinu, što zahtijeva preseljenje 40.000 izraelskih stanovnika. Njegova se ponuda svodi na vraćanje tisuća Palestinaca u Izrael, a poduprta je navodnim velikim zauzimanjem Clintona da Palestincima širom svijeta plati da se ne vrate. I, što je prije godinu dana bilo najteže zamisliti, ponudio je podjelu suverenosti s novom palestinskom državom u dijelovima Jeruzalema. Nije dovoljno, smijao se Arafat. (...) Arapi su oduševljeni jednosmjernim priljevom ustupaka jer vide da je 'u igri' i Jeruzalem. Iako je Clinton oslobodio sebe i Baraka krivnje za neuspjeh ovih pregovora, njegova očajnička potreba za sporazumom prije američkih izbora u studenome bila je u korijenu neuspjeha. Jer Barak se, pod pritiskom, prebrzo odrekao previše toga i ništa nije preostalo za trenutak zaključivanja sporazuma. Izrael više ne može igrati na kartu palestinske državnosti kao prije dvije godine... Predaja Zapadne obale prije završnih razgovora trebala je potaknuti povjerenje, ali je samo povećala palestinske apetite. Do trenutka kad je Barak stigao u Camp David već se znalo da namjerava predati gotovo sav teritorij koji je Arafat tražio. S državnošću i svim teritorijima već u džepu, s mnogo novca koji je Amerika obećala njemu i Palestincima u inozemstvu i s Izraelcima i Amerikancima koji prešutno namiguju njegovim naoružanim vojnicima, njih 40.000, kao 'policijskim snagama', što još može Arafata potaknuti na odustajanje od zahtjeva da mu Jeruzalem bude glavni grad? U njegovim očima, nema uopće poticaja. Naprotiv, imao je razloga ostati oštar i očekivati nove ustupke. (...) Tako je nerazumno Clintonovo kockanje na sastanku na vrhu pojačalo bezrazložna arapska očekivanja i pomaknulo težište konačnoga rješenja daleko od izraelskih sigurnosnih interesa. Čovjek jednostavno mora suosjećati s premijerom Barakom, dobrim čovjekom koji na najteži mogući način uči diplomaciju. Preko Clintona je Asadu ponudio Golansku visoravan i bio odbijen. Arafatu je ponudio gotovo cijelu Zapadnu obalu i opet je prezren. Zemlju za mir? Zemlja koju arapski vođe žele je izraelska. (...) Jedan stari prijatelj, koji nije povezan s politikom, iz izraelskoga još nepodijeljena grada (u koji bi sad trebala biti preseljeno američko veleposlanstvo) kaže: 'Jedina korist koju je Izrael imao od ovog sastanka na vrhu, bila je ta što sad svijet jasno vidi tko želi mir, a tko ne.' S vremenom će Izraelci, neopterećeni Barakovim ustupcima, pronaći palestinskog sugovornika koji želi mir", piše William Safire.