FR-ECHOS 27.7.SCHROEDER-BLAIR-CLINTON

FRANCUSKA LES ECHOS 27. VII. 2000. Schroeder, Blair i Clinton, djeca triju 'revolucija' "Porezna reforma od prvorazredne zanimljivosti koju je u Njemačkoj proveo Gerhard Schroeder, a 14. srpnja prihvatio Bundesrat te raspra u Bundestagu, tjedan dana prije, o prijedlogu zakona kojim bi se omogućio pravi homoseksualni brak, pokazuju da su vlade lijevog centra koje trenutno prevladavaju u zapadnom svijetu, 'liberalne' na kulturnom i na gospodarskom polju. Politička prevlast struja lijevog centra može se protumačiti konjunkturom u pojedinoj zemlji i političkom smjenom nakon dugog razdoblja konzervativne vladavine: osamnaest godina u Velikoj Britaniji, šesnaest u Njemačkoj i dvanaest u Sjedinjenim Državama. Ona se isto tako može obrazložiti željom birača da se uspostavi politička ravnoteža na vagi koja je odveć naginjala na stranu neoliberalizma koji je često bio neosjetljiv na nejednakosti i zatočenik protudržavne retorike. Čini se ipak da ta nadmoćnost ima strukturne uzroke. Vođe lijevog centra stvaraju istu vrstu politike na temelju triju velikih načela: pragmatizma, kulturnog liberalizma i, više ili manje otvoreno, gospodarskog liberalizma. Taj kredo točno odgovara duhu vremena koji su oblikovale tri 'revolucije', kulturna, gospodarska i politička, koje su obilježile suvremenu povijest zapadnog svijeta. Vođe su djeca tih triju 'revolucija' kroz koje su prošli bilo kao sudionici, bilo kao promatrači. Ponajprije, oni pripadaju istom naraštaju baby-boomersa koji danas imaju pedesetak godina: Bill Clinton ima 54, Gerhard Schroeder 56, a Tony Blair 47. I drugi, ne tako glasoviti, čelnici iz lijevog centra pripadaju istom naraštaju: Helen Clark, nova novozelandska premijerka koja ima pedeset godina, dok Goran Persson i Antonio Guterres, švedski i portugalski premijer, imaju 51 godinu. (...) Pobuna jednog dijela puka, napose poreznih obveznika, protiv države, birokracije i poreza, uzrokuje liberalizaciju gospodarstva dovodeći u pitanje dvije temeljne stvari poslijeratnog društva: ulogu države u gospodarstvu i državu blagostanja. Vođe lijevog centra misle da je tržišno gospodarstvo najbolji način za stvaranje bogatstva i da država ubuduće može imati samo ulogu 'pomagača' na tom putu. Napokon, ovaj naraštaj vođa dolazi na vlast 90-ih: američki Predsjednik 1992., njemački kancelar 1998. (...) To je razdoblje političke 'revolucije'. Nju utjelovljuje liberalizacija istočnih zemalja uz istodobno ubrzanje globalizacije i širenje novih računalnih tehnologija. Mirna pobuna istočnih naroda protiv postojeće vlasti i globalizacija potaknuli su preispitivanje temeljnih načela političkog djelovanja od doba francuske revolucije: ključna uloga ideologije, želja za korjenitom promjenom društva i prevlast okružja nacionalnih država. Vođe lijevog centra priznaju da je pluralna demokracija nesavladiv obzor politike, da političko djelovanje može biti samo reformističko i pragmatično i da se ne može više ograničavati samo na državne okvire. 'Novi naprednjaci' su doista djeca tih revolucija koje su istodobno individualističke i 'anarhističke'. Oni prihvaćaju njihove glavne stečevine. Žele nadzirati neumjerenu liberalizaciju čiji su svjedoci bili i iz koje su mogli izvući pouke, uglavnom povećanje nesigurnosti, u širem smislu riječi. Kao i u drugim revolucijama, očitovala se želja za protudjelovanjem, pa i za uspostavom starog poretka. Nju na kulturnom planu izražavaju konzervativci, napose američki, koji se bore protiv simbola kulturne 'revolucije' kao što su pobačaj i pornografija. Na gospodarskom planu pokazuju je oni, uglavnom u ljevici, koji ne žele prihvatiti tržišno gospodarstvo. No možemo samo utvrditi da je došlo do krize njezinih 'reakcionarnih' struja, kao što su pokazale neobične ostavke na sve dužnosti dvaju simbola tih struja, Amerikanca Newta Gingricha u desnici, 1998. i Nijemca Oskara Lafontainea u ljevici, 1999. Struje lijevog centra trenutno prevladavaju u političkom krajoliku na Zapadu, jer su bile prve, i za sada su jedine, osim pojedinih političara iz desnog centra kao što je španjolski premijer Jose Maria Aznar, koje prihvaćaju 'revolucionarni' kredo, kredo triju najnovijih 'revolucija'", piše istraživač Eddy Fougier.