ŠV-LE TEMPS 4.7.FISCHER I EU USTAV

ŠVICARSKA LE TEMPS 4. VII. 2000. 'Politički potez Joschke Fischera je pogrješan' "U Europi nema demokratskoga deficita. Postoji deficit u odlučivanju. Demokracija koja ne može donositi odluke je demokracija čije postojanje nema smisla. Reforme koje su u tijeku u Bruxellesu, a započete su dolaskom Prodijeva povjerenstva, moraju se bez milosti privesti kraju. Europska se uprava mora temeljiti na načelu zasluge i karijere otvorene nadarenima, a ne građanima pojedinih država. Nitko ne treba biti na dužnosti u Povjerenstvu, na bilo kojoj razini, a da ne razumije i da ne govori najmanje tri europska jezika, među kojima jedan mora biti francuski. Joschka Fischer je postavio pitanje: 'Quo vadis Europa?' i govorio je o 'krajnjem europskom cilju'. To je pitanje pogrješno. Europa je put, a ne cilj. Europa je proces, a ne sustav. Europa je mreža koja se obnavlja, a ne hijerarhija. Nema krajnjeg europskog cilja. Europa mora biti u savezu s Rusijom, kolijevkom velikog dijela europske kulture. Europa mora od Sredozemlja opet načiniti 'Mare Nostrum'. Mora će, a ne kontinenti, odrediti Europu sutra, kao što je bilo u zadnjem velikom razdoblju rasta i preporoda u XV. i u XVI. stoljeću. Postoje neke temeljne demokratske ustanove koje se moraju poštovati. Prva je parlamentarna demokracija. Ta se parlamentarna tradicija najviše ističe u Fischerovu govoru. Parlament je tamo gdje ljudi govore (francuski parler znači govoriti, op. prev.). Riječi su moćnije od novca. U času kada moć poduzetništva nadilazi vlastite granice, moć demokracije očituju zastupnici naroda koji se okupljaju, razgovaraji i predlažu. Europski je parlament jedno od tih mjesta. No on ne uživa povjerenje naroda. Dokaz tomu je slab odziv na prošlogodišnjim izborima. Drugi je znak to što u nekim zemljama domaći politički čelnici uz mandat zastupnika Europskog parlamenta gomilaju i druge mandate. U Velikoj Britaniji, laburistička stranka sada nastoji da njezini europski zastupnici rade puno radno vrijeme i da nemaju druge dužnosti. Strasbourg nije odskočna daska za Westminster. No Fischer je načinio još jedan korak dalje iznijevši prijedlog o drugom domu Europskog parlamenta koji bi činili zastupnici državnih parlamenata. To je dobra zamisao. Britanski ministar vanjskih poslova Robin Cook iznio je prije dvije godine sličan prijedlog. Parlamenti u svim europskim državama brinu se zbog gubitka demokratskih ovlasti u korist Europe. Ako parlament u jednoj državi više ne može oporezivati svoje građane, odlučivati kada će proglasiti rat, kao i o visini državnog proračuna, onda čemu birati državni parlament? Ugovor iz Maastrichta potvrđen je u Francuskoj nakon referenduma koji je prošao s razlikom od samo jednog boda. Kao pristaša Europe, mislim da moramo ponovno otkriti predodžbu i idealizam Monneta i Schumana. No nemojte misliti da će se nakon godina, desetljeća, pa i stoljeća napora da bi se vlast otrgnula iz ruku kralja, Crkve i birokratske države, ona olako prepustiti novoj središnjoj vlasti, povjerenstvu velikih svećenika ili elitnoj upravi 'naddržave'. (...) Europa mora razmišljati kako će svoju demokraciju razviti izvan klasičnog oblika političkih ustanova, ustava i definicija državljanstva. Europa mora biti središte gospodarske demokracije u svijetu u kojemu je kapital opći, a rad je i dalje nacionalan. Glavni zahtjev gospodarske demokracije jest pravo na rad. To je najveći demokratski deficit u Europi Maastrichta, Jacquesa Delorsa, Helmuta Kohla, Margaret Thatcher i Francoisa Mitterranda. Oni su predsjedali u Europi u kojoj dvadeset milijuna ljudi u naponu snage nije moglo raditi. Zato su gospodarske reforme utvrđene na susretu na vrhu u Lisabonu bitne kako bi se Europa usmjerila prema punoj zaposlenosti. Mogu se pripremiti svakojake povelje o pravima koje će se na vrlo formalan i trajan način proglasiti zakonom, ali ako muškarci i žene shvate da njihove izglede za provedbu osnovne gospodarske demokracije niječe tržište rada koje odbacuje prilagodljivost, kreativnost i poduzetnički duh, onda će te povelje o pravima biti ništavne. Eto novog otuđenja. Raskoraka između Europe izjava i uputa i ljudskog iskustva u svakodnevici. Europa u teoriji zahtijeva da se s radnicima dogovara i da ih se obavješćuje. Recite to radnicima 'Renaulta' u Vilvoordeu i 'Michelina'. Na putu smo da stvaramo sindikalizam bez sindikalista. Što više zakon proglašava radnička prava, radnici se manje žele pridružiti sindikatima. Europa mora demokraciju nadzora i upletanja zamijeniti demokracijom solidarnosti, odgovornosti i konsenzusa. Američki obrazac uzima vlast iz ruku narodnih zastupnika i javnih službenika i daje ju odvjetnicima i sucima. No to se u SAD-u može dogoditi samo zato što vlada pati od nedostatka odlučivanja i ne želi birati. Vladati znači birati, kaže Pierre Mendes France, a SAD ne želi birati. On želi biti uzor demokracije u svijetu, a još okrutno i neljudski osuđuje nedužne na smrt. Oni žele biti prvaci slobodnog tržišta, a dopuštaju siromaštvo i izrabljivanje koje se može vidjeti samo u zemljama Trećeg svijeta. Europa mora imati sustav koji će omogućiti demokratski izbor. Zato je francusko odbacivanje engleske govedine bilo tako štetno. Bilo je to simbolično, ali je time državni protekcionizam stavljen iznad svakog europskog dobra. Kada bi sve zemlje išle za francuskim primjerom, Europa ne bi imala druge mogućnosti doli da se prepusti nejasnim interesima, što je zadnje poricanje demokracije. (...) S kulta državnog suvereniteta Europa mora prijeći na poštovanje suvereniteta pojedinca. U središtu našeg zanimanja mora biti europski građanin kao osoba, a ne kao državni podanik. Države vole jasne stvari, dijagrame vlasti i autoriteta koji se mogu prikazati na papiru i poučavati u školama. Naša će nova europska demokracija nažalost biti zamršenija, više slična Monetovoj impresionističkoj slici nego veličanstvenom junačkom Davidovu platnu. Ta će nova Europa stalno tražiti tumačenja. Rad francuskih političara poput Pierrea Moscovicija u iznimnoj knjizi 'U srcu Europe' koju je napisao zajedno s Henrijem de Bressonom, izvrstan je primjer. (...) Tony Blair koji je, kao nijedan britanski premijer u zadnjih nekoliko desetljeća, uvjeren i javno kaže da je budućnost Engleske u Europi, mora iskoristiti sve svoje kvalitete vođe kako bi protumačio narodu demokratsku oskudicu Europe. Nema ni konačnog odgovora na pitanje 'Quo vadis Europa', ni konačnog rješenja koje zadovoljava potrebu europskih naroda za demokracijom. Naprotiv, postoje izravni izazovi. Tridesetih su Francuska i Engleska ostavile narode kao što su Poljaci i Česi da se sami snalaze, umjesto da se bore za demokraciju protiv antidemokratskih snaga. Poljaci i drugi europski narodi pobijedili su komunizam prije više od deset godina. No mi još nismo kadri da im ponudimo mjesto u Europi. Proširenje Europe danas je najžurnija zadaća. Ono će dokazati da europska demokracija djeluje. Sve lijepe riječi o ustavu, o federacijama i poveljama o pravima neće imati smisla ako se Europa ponovno ne ujedini kao cjelina. Proširenje će biti ispit sposobnosti Europe da odlučuje, da iskoristi ovlasti demokracije i da procijeni svoju kulturu konsenzusa - to su preduvjeti za svaki oblik demokracije. Ali ako ne uspijemo i ako odgodimo te ispite kako bismo živjeli u Europi koja je ljubiteljica kuće, umišljena i koja se stalno prepire, onda ćemo na pitanje 'Quo vadis Europa?' moći odgovoriti jednom riječju: nikamo", piše Denis MacShane, laburistički zastupnik iz Rotherhama, u Yorkshireu.