YU 2. 7. SRPSKI TISAK

SRBIJA POLITIKA 2. VII. 2000. Ne pobjeda nego najveća sramota "Za mjesec dana navršava se punih pet godina od hrvatske vojne ofenzive na krajinu poslije koje je to veliko područje postalo ispražnjeno od srpskoga stanovništva koje je tu generacijama živjelo kao kompaktan većinski narod. Iako je već, uglavnom, poznato što se sve događalo na tom prostoru, istina o hrvatskoj 'vojnoj pacifikaciji' krajine i dalje ima dva sasvim različita lica - srpsko i hrvatsko - a oni koji su u hrvatskoj odori tada počinili brojne zločine nad nezaštićenim srpskim civilima i dalje mirno žive, često prikazivani i slavljeni kao hrvatski heroji Domovinskoga rata. Od do sada prevladavajućega hrvatskog pristupa i ocjene te oružane agresije (što je ofenziva pod šifrom 'Oluja' svakako bila), sasvim odudara doživljaj i stajalište koje o njoj ima ugledni hrvatski književni kritičar i teoretičar Stanko Lasić, od 1987. redoviti profesor na Slavenskom seminaru Sveučilišta u Amsterdamu. U ovih dana objavljenoj knjizi 'Autobiografski zapisi' - koja će i zbog stajališta i svjedočenja privući veliku pozornost ne samo domaće javnosti, Lasić potanko analizira i kritički ocjenjuje bit i domete 'Oluje'..." VEČERNJE NOVOSTI 2. VII. 2000. Opsjednuti strahom "Administracija iz Washingtona ovih dana je izdala još jedno od onih, sada već serijskih, upozorenja američkim građanima da budu oprezni dok putuju po svijetu jer se mogu naći na udaru različitih neugodnosti samim tim što su Amerikanci. (...) Svojom agresivnom i arogantnom politikom Clintonova vlada se 'potrudila' da se Amerikanci sve manje osjećaju sigurnima u svijetu, ali ne samo kad je riječ o teroristima, nego i onim sve češćim prosvjedima građana protiv američke politike. U poslednjih nekoliko godina, osobito poslije rata u Zaljevu i agresije na Jugoslaviju, uz gađanje raketama Kabula i Kartuma, u svijetu se sve češće kliče protiv 'Jenkija' i pale se američke zastave..." GLAS JAVNOSTI 2. VII. 2000. Pogrešna meta "(...) Oporba u Srbiji nalazi se na nepodnošljivoj margini. Neizbježna je temeljita koncepcijska i liderska obnova. Nije vladajuća grupacija sama po sebi kriva za najavu strahovlade. Oporba je bila bez ideje i moći da bilo što od razornih ideja režima onemogući. Režim to zna. Zna također da je prijedlog da srpski oporbeni pokret, takav kakav jest, proglasi moratorij na svoje aktivnosti, dakle hibernaciju 'do nekog boljeg vremena' - legitimni početak kraja ovakve oporbe. Vlast zazire od Otpora, budući da ne zna pouzdano o čemu se tu radi, ali duboko vjeruje da je kadra taj pokret onemogućiti, prije svega, najbrutalnijim ideološkim optužbama i realnim progonom. To i čini neovisno o zakonu protiv terorizma i bez obzira na apsolutne nedostatke dokaza za hipotezu da se Otpor bavi nasiljem. Zapravo, izgled da je zakon protiv terorizma projektiran kako bi se prijestolje sigurno obranilo od potencijalnog orkana od koga, praktično nema obrane. A to su socijalni nemiri. Aktuelna oporba u tome nema što tražiti, budući da gladni više ne vjeruju nikome. (...) Može li zakon protiv terorizma biti primijenjen na inspiratore i sudionike socijalnih prosvjeda, a posredno i na javno obrazlaganje činjenice da je status građana Srbije, u tom smislu, katastrofalan. Odgovor je, nažalost, potvrdan. Javno rasuđivanje o gladi, bijedi i siromaštvu što jako dobro znaju zakonodavci, bar post festum ima revolucionarne konotacije. Prvi stih 'Internacionale' glasi prilično 'buntovno': 'Ustajte prezreni na svijetu (...) U ime zakona, čak i preživjeli komunisti u Srbiji morat će arhivirati ovu opasnu pjesmu.(...) Što će se dogoditi s nama kad pola Srbije bude u policijskim odorama, a pola proglašeno teroristima? U ovom času , muk je zavladao Srbijom..." DANAS 1.- 2. VII. 2000. Posljednji intervju s politologom Slobodanom Inićem, koji je preminuo prije desetak dana "(...)- Mislim da neće biti rješenja na izborima. Ima više razloga, i meni je zaista žao što će moj odgovor biti pesimističan. Prvi je razlog što Milošević i ako izgubi izbore neće dati vlast. On mora braniti vlast radi obrane života, svog i svojih bližnjih. Poznato je šta znači optužnica iz Haaga. Drugi razlog, zbog koga ne vjerujem u razrješenje izborima, jest što ja zaista u ovoj oporbi ne vidim tu snagu koja može izvesti smjenu na jedan regularan način, primjeren demokratskoj smjeni političkih elita. I treći razlog moga nevjerovanja je što i ako je teoretski moguće da dođe do smjene političkih elita izborima, to ne znači da ćemo naše probleme riješiti izborima. Izborna smjena jest pretpostavka za rješavanje naših problema u budućnosti, ali naši problemi su toliko narasli, toliko je njihovo naslijeđe duboko, da se bojim da će se osjećaj zadovoljstva zbog smjene na izborima istopiti pred njima. (...) Nisam optimist. Mislim da ulazimo u jedno vrlo teško vrijeme, koje će biti teže od ovoga danas. (...) - Ja jesam zdušno za odlazak ovog režima, jer je to prva pretpostavka da se nešto počne mijenjati. Ali mi se ne dopada nešto, što osjećam i kod oporbe, i u javnosti. U interesu brisanja svoje loše prošlosti, sada sve treba svaliti na Miloševića. To naprosto nije točno. On jest krivac u onoj mjeri u kojoj je bio lider najveće vladajuće stranke i predsjednik Srbije i Jugoslavije. Kao takav on je najodgovorniji, ali isto tako, postojala je i postoji infrastrukturna potpora njegovu projektu. Srpski narod, mislim, na biračko tijelo (...), neće se osloboditi svoje odgovornosti svaljivanjem krivnje na Miloševića. Ja već vidim tu tendenciju i ne bih želio biti u poziciji da branim Miloševića... Mi moramo doći do pravoga uvida u ovo što nam se dogodilo, da se ne bi za 10, 15, ili 20 godina ponovno javio nacionalistički demagog koji bi narod ponovno poveo stranputicom. Moram kazati da postoji kolektivna odgovornost srpskoga naroda i za ono što se njemu samom dogodilo, i za ono što se dogodilo drugim narodima u Jugoslaviji. Mora do kraja rasvijetliti kako je bilo moguće da jedna zemlja pođe za čovjekom, koji ni poslije svega što se dogodilo, neće ili ne može vidjeti razmjere jedne katastrofe. Drugi važan trenutak kada se govori o postmiloševićevskoj Srbiji je što ova Srbija nema demokratsku tradiciju. Zato sam pesimist. Srbijom je vladala u prošlosti stranka koja je izbjegavala kapitalistički put. Navodno, na Zapadu su počinjene greške u razvoju društva, pa ćemo mi tražiti svoj autentičan put, što je zapravo besmislica. Srbija ima autentični fundametnalizam koji ne može zemlju dovesti u demokratski institucionalizam i liberalne ekonomske uvjete. Nakon poraza komunizma, vidim nacionalizam kao izraz tog fundamentalizma koji pokušava osmisliti društvo mimo drugih društava. To je jedna radikalska konstrukcija, da se napravi društvo u kojem ćemo mi Srbi biti sretni i zadovoljni. I da dodam. Demokracija nije dar kojim se Srbi oduševljavaju. Demokratsko društvo je 'dosadno' društvo. Mi, Srbi, volimo nekakve trijumf države, koje mogu biti vrlo opasne za našu nacionalnu i svaku drugu egzistenciju."