YU 21. 6. SRPSKI TISAK

SRBIJA POLITIKA 21. VI. 2000. Europski intelektualci osuđuju agresiju NATO "Više od 150 intelektualaca iz 26 zemalja Europe potpisalo je 'Apel iz Bruxellesa' kojim se osuđuje agresija NATO-a protiv Jugoslavije i naglašava da je 'rat koji je pripreman, dirigiran i vođen, bio u suprotnosti s osnovnim načelima međunarodnoga prava'. (...) Potpisnici apela osudili su politiku američke vlade i 'uvlačenje' Europe u rat na njezinu teritoriju, širenje zapadne alijanse prema istoku, kao i utrku u naoružanju koja je nastavljena i nakon 'hladnoga rata'. (...)" DANAS 21. VI. 2000. Do poslednjeg Srbina "Ugledni i poslovično vrlo dobro obaviješteni američki dnevnik 'The New York Times' pridružio se 'The Washington Postu' i CNN-u, objavivši tekst u kojemu tvrdi da su u tijeku tajne, ali vrlo delikatne i neformalne konzultacije SAD, saveznika iz NATO-a i ruskih dužnosnika na temu da se predsjedniku SRJ Slobodanu Miloševiću omogući politički azil, ukoliko se dobrovoljno odrekne vlasti u Beogradu. Lavina demantija iz Washingtona, Moskve, Bruxellesa i Haaga nije, međutim, ni za jotu umanjila dvojbu je li to riječ samo o novom 'trešenju gore', 'bujnoj mašti' (Igor Ivanov), odnosno novinarskom pucanju u prazno? Ili, pak, Miloševićevu posrednom opipavanju pulsa washingtonske vlade oko pogodbe koja bi mu osigurala puno jamstvo osobne sigurnosti i imovine ako abdicira? Pogotovo, što diplomatska praksa pokazuje da službena negiranja ne znače automatski da se u potaji, iza kulisa, zaista ništa 'ne krčka'! U kontekstu serije pogrešnih poteza međunarodne zajednice, koja stoga snosi i dio odgovornosti za tok tragičnih zbivanja na ovim prostorima, spomenuta dvojba postaje irelevantna. Špekulacije (i da li samo špekulacije) na ovu temu mogle bi se, u neku ruku, shvatiti kao simptom, pa čak i indirektno priznanje da se dosadašnja politika međunarodne zajednice pokazala kao kontraproduktivna. Pri tome, pojedine odluke doslovno su samo jačale Miloševićev režim, unatoč zaklinjanju njihovih autora da im je jedini cilj da sruše diktaturu u Beogradu i omoguće Srbiji da se vrati u zajednicu europskih država. (...) Moralo bi se reći da je odluka haaškog suda da optuži Miloševića za ratne zločine protiv čovječnosti počinjene na Kosovu, kad joj vrijeme nije, jedna od najdalekosežnijih i kardinalnih pogrješaka najmoćnijih zemalja Zapada, što, naravno, ne treba shvatiti kao amnestiju odgovornosti. Predsjednik SRJ je doslovno satjeran u kut, odakle više ne brani samo svoju vlast nego i vlastitu kožu. Trenutni stupanj državne represije nagovještava spremnost Miloševića da pod svaku cijenu brani svoju glavu. Pokaže li se, onda, da pisanje The New York Timesa počiva uglavnom u sferi 'znanstvene fantastike', preostaje još samo jedan logičan zaključak: i međunarodna zajednica i Milošević borit će se do posljednjega Srbina. Prva da donese tako dugo željenu demokraciju Srbiji, a drugi da sačuva goli život." VEČERNJE NOVOSTI 21. VI. 2000. 'Silni' saveznici "Dok u svijetu sve više sazrijeva uvjerenje o neodrživosti nelegalnih sankcija Jugoslaviji i sve češće i jače odjekuju javni glasovi za njihovo ukidanje, dvojica čelnika naših najbližih susjeda produljili bi ih u nedogled. Hrvatska i Albanija, oličene u predsjednicima, Stjepanu Mesiću i Redžepu Mejdaniju, zdušno su poručile kako bi 'sankcije SRJ trebalo i dalje da ostanu na snazi', ne bi li se vlast u Beogradu promijenila. Dvojica susjeda dušebrižnika, od kojih je prvi samoga sebe svojedobno proglasio 'grobarom' prijašne SFRJ, a drugi sniva da Albaniji pripoji dobar dio današnje SRJ, gotovo su se zaplakali nad sudbinom Srba i svaki je pritom ponudio svoj recept za demokraciju i mir na Balkanu!? Koliko su poruke dvojice prijatelja dobronamjerne i iskrene, možda najbolje ilustrira povod Mesićeva dolaska u glavni grad Albanije. Hrvatski Predsjednik je doletio u Tiranu da bi sudjelovao u demonstracijama, organiziranim u znak potpore prošlogodišnjoj NATO-ovoj agresiji protiv Jugoslavije. Naravno, jer su upravo Hrvatska i Albanija ustupile svoja uzletišta za zločinačke zrakoplove koji su polijetali s bombama za Srbe i likovali poslije gotovo svakog napadaja, očekujući da vlada u Beogradu popusti pod pritiskom nerazmjerne sile, s kojom se ni jedna napadnuta zemlja dotle nije suočila. Razočaranje zbog neostvarenih nada i kalkulacija, njihovi predsjednici ovih dana nadoknađuju gorkim zaključcima i pakosnim željama. Svjesni su da je glavna zapreka da Hrvatska zadrži oteto, a Albanija prisvoji ono što joj ne pripada, legalno izabrana vlast u Srbiji i Jugoslaviji, nije nikakvo čudo što su se oštrom retorikom ustremili na nju. To je sigurno i zadatak dobiven od njihovih dobrotvora i sponzora s one strane Atlantika, kojima je očito neugodno da, sa svih strana, svaki dan i sve više, čuju uvjerljive glasove o besmislenosti daljeg održavanja sankcija Jugoslaviji. Zato je i trebalo da se čuje 'nešto drugo', pa su to Mesić i Mejdani poslušno odradili. Stvar sa sankcijama, iz svih ovih razloga, dogurala je očito dotle, da je Washington trenutno sretan da ima potporu i tako 'silnih' saveznika kao što su Zagreb i Tirana."