YU 20.6. SRPSKI TISAK

SRBIJA POLITIKA-EKSPRES 20. VI. 2000. Psovanje istine "Češki diplomat Jirzi Dienstbier, posebni izaslanik UN-a za ljudska prava, samo je poslednji u nizu predstavnika svjetske organizacije koji su, obavljajući misije na prostorima prijašnje i sadašnje Jugoslavije, pokušali vidjeti stvarno stanje, spoznati i, što je, čini se, 'najgore', javno svijetu priopćiti istinu o položaju, unaprijed i za sve, optuženoga i prokazanog srpskog naroda i koji su se, zbog toga, našli na žestokom udaru izaslanika i 'diplomata' brutalne američke sile, s najtežom mogućom optužbom - da su 'prosrpski orijentirani'. Grub, primitivan i nervozan odgovor američkoga plaćenika, a zaštitnika i sudionika šiptarskih terorista na Kosovu i Metohiji, Bernarda Kouchnera, uz zahtjev da 'začepi gubicu' i 'umukne' Jirziju Dienstbieru - koji se 'drznuo' da sivi pogrom koji Kouchner i paramirovne NATO snage KFOR-a i UNMIK-a, zajedno s teroristima provode nad golorukim srpskim i drugim nealbanskim življem u južnoj srpskoj pokrajini - očigledni je primjer na čemu je zasnovana američka demokracija zla. (...) Dienstbier, najvjerojatnije, neće baš biti doslovno bombardiran, ali mu se lako može dogoditi da - kao i prijašnji 'prosrpski' međunarodni predstavnici - bude smijenjen! (...) Ne dajte se, pane Dienstbier!" GLAS JAVNOSTI 20. VI. 2000. Pobjednici ne ratuju "Vojska je prilično glasno proslavila praznik, hvaleći svoju moć i ratne pothvate i diveći se 'vrhovnom zapovjedniku'. Ni VK nije ostao dužan generalima. Podijelio je činove i odličja, i ocijenio VJ čistom peticom. Bilo je zaista teško evidentirati sva ushićenja javno razaslana na magistrali Vojska - Predsjednik SRJ i obratno. Konačno, na kraju ove etape slavlja, general Pavković je predao Predsjedniku SRJ sablju s posvetom. Ne znamo što je u posveti zapisano, ali sablja je simbol časti, moći i odlučnosti(...). No, od slavlja se ne živi, premda ono neće biti skoro dovršeno. Proslave sumnjivih pobjeda ovdje su jedan od načina opstanka nepouzdanih pobjednika. Ako je NATO zaista pobijeđen na Balkanu, onda VJ više nema ozbiljnog protivnika i mora se prilagoditi novim uvjetima, novoj, prilično tijesnijoj i kraćoj državi. (...) Ovom narodu ipak nije potrebna vojska koja će slaviti takve pobjede. Vojnici koji bi odgovarali Srbiji, moraju biti tihi, da ih ima malo ali taman, da budu skromni, jeftini za održavanje, i da se ne svađaju i ne izazivaju mnogo jače, i da slavimo njihove pobjede kad uspiju da ne ratuju. Ali, prije nego što dobijemo takvu vojsku, morali bi se skloniti oni kojima je potrebna ovakva."