YU 18. 6. SRPSKI TISAK

SRBIJA VEČERNJE NOVOSTI 18. VI. 2000. Armija bez mane Miroslav Lazanski piše: "(...) Agresija NATO-a protiv Jugoslavije bila je najbolji test kakvoće VJ. Pokazalo se da je zapadna vojna alijansa agresijom učinila da jugoslavenska vojska opet stekne samopoštovanje. Poslije svih godina poniženja i povlačenja JNA iz Slovenije, Hrvatske, Bosne i Makedonije, u sukobima s protivnicima koji su tek stvarali svoje oružane snage, Vojska Jugoslavije, kao nasljednik JNA, morala je prihvatiti nepravedni rat koji nam je nametnut u sudaru s najmoćnijom vojno-političkom silom u povijesti. (...) Agresija na Jugoslaviju pokazala je da su ključevi uspjeha u suprotstavljanju daleko nadmoćnijem protivniku, ponajprije nacionalno jedinstvo, jedinstveno vodstvo, apsolutna potpora naroda i pravodobno medijsko suprotstavljanje izolaciji i sotonizaciji naše zemlje. (...) Činjenica da živimo na geopolitički zanimljivu prostoru, da se sigurnosna arhitektura na Balkanu radikalno promijenila i da nijedna pametna politika ne promatra susjedne zemlje na temelju izjava, želja i obećanja, već ponajviše na osnovi mogućnosti, ne dopušta nam luksuz bilo kakvog neopreza.(..) Popis želja, naravno, nije tajna: jedna potpuno nova eskadrila lovaca MIG-29 SMT i eventualno eskadrila aviona SU-27 ili SU-30, raketni PVO sustavi S-300, 'tor' i 'buk', taktički, raketni PVO sustav 'tunguska' i'pancir', višecijevni raketni bacači tipa 'smerč', rakete zemlja-zemlja dometa do 800 km, novi projektili obala-more i more-more, mobilan sustav ranog radarskog otkrivanja i upozorenja. To sve nije jeftino i danas u svijetu nitko nikome, pa ni Rusija, ne daruje oružje, već se ono isključivo prodaje za gotov novac. Ali, Jugoslavija, ipak mora naći načina da dobije najsuvremenije oružje radi svoje odbrane..." POLITIKA 18. VI. 2000. Zamjenik jugoslavenskoga ministra unutarnjih poslova Svetozar Simović - intervju "(...) U suzbijanju terorizma bit će nužne i državna sila i državna misao. Za razliku od strategije minimalne sile u obavljanju nekih policijskih poslova, kada je terorizam u pitanju osnovnom strategijskom orijentacijom svih civiliziranih zemalja u borbi protiv terorizma smatra se strategija dovoljne sile. (...) Drugim riječima, na veliku terorističku silu odgovara se svuda u svijetu dovoljno velikom antiterorističkom silom. Odgovara se i dobro smišljenim i energičnim preventivnim i represivnim mjerama iz zakonodavne, diplomatsko-političke i policijsko-obavještajne i drugih oblasti. Mnoge zemlje stvorile su, umjesto standardnih, posebne snage za borbu protiv terorizma (...) Po riječima Svetozara Simovića, najavljeni zakon protiv terorizma treba shvatiti, uz ostalo, i kao nastojanje SRJ da još potpunije postupi po stavovima UN-a i zaključenim konvencijama o borbi protiv terorizma na unutarnjem i međunarodnom planu. Pri koncipiranju tog zakona imaju se u vidu i rješenja u zakonima zemalja koje su se znatno prije suočile s problemima terorizma, kao što su Španjolska, Velika Britanija, SAD, Italija, Njemačka, Francuska..." 16. VI. 2000. Admiral sumnjiva morala "Branko Mamula, admiral flote i savezni ministar obrane u mirovini, objavio je knjigu 'Slučaj Jugoslavija'. U uvodu ističe da je pisao s namjerom da pokaže kako su za SFRJ postojala bolja rješenja od svega što se dogodilo. Kad se knjiga pročita, nameće se drukčiji zaključak: da je još jedan dužnosnik iz tadašnjih vrhova, desetak godina na izrazito važnim položajima, pokušao skinuti svaku odgovornost sa sebe. (...) On tvrdi da je upravo 'povijesna krivnja na vojnom rukovodstvu JNA' zato što nije izvršilo državni udar kad je trebalo, jer je po tadašnjem Ustavu to moralo učiniti radi spašavanja zemlje. Ali sebe potpuno isključuje iz tako izrečene osude.(...) Iako nekoliko puta podcrtava da je ustav iz 1974. godine imao krupne promašaje, a Srbija bila onemogućena da djeluje kao država, on ipak uporno tvrdi da je srpski nacionalizam bio 'detonator političkih promjena u Srbiji i Jugoslaviji'. (...) Doduše, on piše i o odgovornosti Slovenaca, ali monstrum neostarčevićanstva, i uopće hrvatskog nacionalizma, u najvećem dijelu, spominje nekako preko volje, kao da je Tuđman pao s neba. Dok Šiptare sasvim marginalizira, sve do zaključnih razmatranja, ali i tu, takoreći u prvoj rečenici, i posle svega što se zbilo, uporno ponavlja da je 'Kosovo oličenje politike agresivnoga srpskog nacionalizma' (...) To valjda nema nikakve veze s nedavnom novinskom informacijom da mu je službeni Zagreb odlučio vratiti onu vilu kraj Rijeke."