SI DELO 3. 6. K. M. GAUSS

SLOVENIJA DELO 3. VI. 2000. Paradni i isključeni Europljani Viljem Gogala razgovarao je za subotnji prilog lista s Karlom Markusom Gaussom, autorom nagrađene knjige eseja "Europska abeceda"(1997.), koja se upravo prevodi na slovenski. - "'Europskoj abecedi' dali ste podnaslov 'Priručnik za euroskeptike. Zašto? Nema li ga po vašem mišljenju još dovoljno ili vam se čini da je mnoštveni euroskepticizam zasnovan previše osjećajno, da ne vidi prave opasnosti i da zato ne operira pravim argumentima? = Premda proces udruživanja po mojem mišljenju sada ne dopušta pametnu alternativu, u okviru toga procesa među ljudima se već oblikovalo kritičko mišljenje koje označuju predrasude i odbijanja. Ti euroskeptici Europu odbijaju, ali ne sa stajališta moći, koje ja zastupam, nego ponajprije zato što se boje priljeva stranaca, kriminalaca i što se boje za očuvanje vlastitog identiteta. Riječ je o reakcionarnim protueuropskim tendencijama, a one nemaju ništa zajedničko s racionalnim argumentima o kojima sam pišem, međutim samo da bi se o njima razmišljalo i raspravljalo. Inače, mislim da se nalazimo u veoma zanimljivoj fazi europske integracije. Narodi u povijesti poznati kao nacionalistički, postali su oduševljeni Europljani. To možete primjerice vidjeti u Francuskoj ili u Njemačkoj koje su kao velike europske države sada lokomotive udruživanja i sve polažu na snažnu Europu. U jednoj ili drugoj možemo očekivati da će uskoro osnovati odbor protiv protueuropskoga djelovanja, ta ubrzo će svaki euroskepticizam biti razglašen kao opasan korak u pogrešnom smjeru i svaka će kritika specifičnoga puta razvoja Europe biti ujedno već i kritika Europe, odnosno europskoga načina razmišljanja. Sam sam bio uvijek relativno skeptičan prema Europskoj uniji u obliku kakav sada ima pa sam zato uvijek bio na strani onih koji se zauzimaju za još veću Europu od onih koji se drže paradnim Europljanima. Uvijek su bile dvije trećine Europe isključene iz rasprava o Europi, tako Istočna Europa kao i neki mali narodi unutar postojeće Unije. - Jesu li istinske opasnosti europskoga udruživanja uopće još vidljive? = Jesu. Opasnosti, ali i mogućnosti. Opasnosti su vidljive osobito na kulturnom području. Per definitionem Europska unija nije bila ostvarena kao zajednica nekih vrijednosti za što se tako rado proglašuje. Nije ona ni društvo dobrih i civiliziranih zapadnih zemalja. Ne, riječ je o organizaciji u prvom redu namijenjenoj velikim koncernima koje granice među državama jako opterećuju. Osobno ne bih želio razglašavati komunističke antipropagande i optuživati te koncerne, no činjenica je da je zamisao zajedničkog tržišta, u prvom redu ekonomska zamisao, gdje moral nema uloge. Nisu je ostvarili radnici niti demokratska većina stanovništva, nego je plod zamisli da će se velika poduzeća bez granica i carina razvijati brže. To sada i čine. U svjetovnom mjerilu taj se proces pokriva s fazom kapitalizma koju nazivamo 'globalizacija' kad se svuda u svijetu trude odbaciti zapreke poslovanju. Tome pripadaju i državne granice, a također i moralne predodžbe, dakle sve što ima ograničavajući utjecaj na taj razvoj. S time nestaju negativne predrasude kakva je primjerice ta da u Austriji ne želimo točiti francuski benzin, a nestaju i pozitivna postignuća na socijalnom području. Dolazi do izjednačavanja socijalnog zakonodavstva na žalost samo naniže. Države s dosad najvećim socijalnim tekovinama, pod pritiskom konkurencije, polako se priklanjaju onima koje ih imaju manje. Gospodarska opasnost je i ta da u Austriji, recimo, izumiru tradicionalni dućanćići na uličnim uglovima koje zamjenjuju veliki trgovački lanci, a njih je čak 70 posto u njemačkim rukama. Vlasnički odnosi su se dakle jako promijenili, sve od kraja njemačkoga Reicha 1945. to nismo poznavali. Na civiliziran, miran, ekonomski način Austrija je opet postala ovisna o Njemačkoj jer u Europi, koja najviše ulaže u ekonomsko udruživanje, veliki i moćni dobivaju još veći prostor za širenje dok malima ostaje samo još da se kao treći vozači tome pridruže ili da se pomire s tim da će na miran način biti posve kolonijalizirani. (...) - Ne znači li ta ekonomska prevlast velikih polaganu kulturnu asimilaciju malenih? = Ne, činjenice pokazuju drugačije. Istina je da su europski političari uvijek ponavljali da neće takvo uređenje kakvo imaju SAD, a sada, poslije onoga što je nedavno rekao Joschka Fischer, vidimo da to i te kako žele. To bi mogla biti opasnost, no ako pogledamo SAD, zapažamo da nije. Premda država postoji već više od 200 godina, kulturne razlike između New Yorka i Texasa ostaju i dalje jako velike. Za regionalne identitete i kulture još se dakle nađe mjesto i zajednička država to ne ograničava. Dakle, ne bojim se onoga što objavljuju Haider i njemu slični, da ćemo biti prekuhani u jednom loncu i da od nas neće ništa ostati. Istina je ipak da će različitost dobiti djelomično folklorističke crte. Uvečer ćemo kultivirati našu austrijskost ili slovenskost, po danu bit ćemo Europljani i podčinjavat ćemo se određenim ekonomskim načelima koja će za sve biti ista. Pogledajte Fince, oni su se već odavno pomirili s tim da poslove obavljaju na tuđim jezicima dok finski imaju kao jezik samo kod kuće. S obzirom na to da još nisu izumrli, možemo se nadati da će na sličan način preživjeti i drugi mali narodi, i vi Slovenci. - Dakle, samo jedan ili najviše tri jezika za međusobnu komunikaciju dok će drugi biti namijenjeni samo za kućnu uporabu. = Ta vizija je jako moguća. Puno ljudi misli da bi Europa trebala govoriti samo jedan jezik, što bi očito bio engleski, taj se jezik već raširio preko cijele zemaljske kugle i mladi ga znaju kao da ga udišu. Naravno da pjesničkih i prosvjednih osjećaja na engleskom jeziku nećemo nikad izražavati. Zato sam veliki zagovornik ideje Europe materinskih jezika, suprotno od De Gaulla i Adenauera koji su u Europu unijeli modu različitih domovina. Ako izumre Europa domovina, za njom ne treba žaliti, dok bi izumiranje materinskih jezika bilo prava katastrofa, upravo u materinskim jezicima vidim mogućnost da unutar njih oblikujete vlastitu svijest i da se otuda borite protiv prevladavajuće asimilacijske tendencije izvana. Na žalost, danas je u Europi na snazi uvjerenje da je nacionalizam samo povlastica malenih. Veliki navodno to ne poznaju. Mislim drukčije, ako pogledamo Englesku, Njemačku ili Francusku, sve tvrde da je pametno i gospodarski smisleno da bi se na idućoj konferenciji EU engleski, francuski i njemački dopustili kao jezik pregovora, a pri tom nitko ne pomišlja da je i to nacionalizam. Ako ustane Slovenac i poželi da bi se katkad govorilo i na slovenskom, njega će osuditi kao nacionalista koji još nije spoznao da nije riječ o njegovu malom pastirskom ili mornarskom jeziku nego o tome da se brzo i što jeftinije rade poslovi. To pitanje jezika pojavljuje se stalno: kad su vođenje EU preuzeli Finci, na jednoj konferenciji njemački nisu priznali kao govorni jezik, uslijedio je velik prosvjed u Njemačkoj. Da, mi imamo 80 milijuna ljudi koji govore njemački - tvrdili su - no s brojkama u Europi nećemo puno postići. Kad bi to doista bilo tako, mogli bismo reći da imamo tri ili četiri velika europska naroda, zatim nekoliko drugorazrednih Europljana, napokon još Slovence koji su trećerazredni državljani. - Negdje će biti potreban kompromis. Ekonomski pritisak na izjednačavanje bit će snažan. = Ne znam. Nekad su govorili da je bogatstvo Europe upravo u njezinoj različitosti. Za tu različitost morali bi se brinuti i namijeniti joj novac da ta različitost ondje gdje je još sačuvana takva ostane. Uistinu se sav novac prelijeva u korist uništavanja te različitosti s iznimkom folklora. Ta je različitost naime protiv ekonomskog načela, a taj je za sebe uvijek u povijesti našao lijepu ideologiju s kojom je opravdavao svoje postupke. U današnjoj Europi to je ideologija da nećemo buditi stare nacionalne sukobe, nećemo partikularizme, a kamoli balkanizme. Slijedi da svatko mora na nešto zaboraviti da bi se europski identitet mogao mirno razvijati što je, naravno, istina, no naravno nitko ne govori da neki moraju dati više a neki manje. I tu imate uvijek nove trikove. Prije deset godina njemački konzervativci su govorili o tome da bi trebali Europu triju brzina, prvu s Njemačkom i Francuskom, drugu gdje bi bile Italija, Austrija i Britanija i ostali razvijeniji, treću bi predstavljali europski crnci, oni koji su još vani a hoće unutra. To se nije dogodilo, ta ujedno je prevladalo uvjerenje da bi morali Europu još jače povezati... i gle, prije dva tjedna pojavi se njemački zeleni, Joschka Fischer i zamisao koja je već bila pokopana iznova oživi. Po njemu, imamo veliku Europu, zatim manju Europu s tendencijom širenja, unutar nje opet nekoliko velesila koje su dovoljno snažne da s udruživanjem mogu same ići naprijed. - Je li s tim prijedlogom koji je dobio priličnu potporu uopće moguć drugačiji put nego što je ta nova podjela iznutra EU na njezin kvalitetno i kvantitetno razvijajući dio? = Sam je ne vidim. EU je bio projekt za premoštivanje europskih podjela i to je bilo, priznajmo, uvelike dosegnuto zato se to ne bi trebalo napustiti. U Europi isto tako vlada uvjerenje da Unija ne može ostati kakva je danas, nego da je potrebno proširenje. Oboje najedanput ne ide, sada se radi o tome kako staru nejednakost skrivečki sačuvati a ujedno sačuvati razglašeni program ravnopravnosti. Zato ćemo ubrzo imati veliku EU, koja će vjerojatno obuhvatiti i Balkan, gdje će se širiti europske banke i tvrtke, a gdje više neće vrijediti iste životne prilike kao drugdje u Europi. Zatim će tu biti još njezina jezgra: Europa najveće brzine. Među njima će biti nekakva granica. - Isplati li se dakle? Što će ta Europa u širem smislu riječi s udruživanjem uopće dobiti? = Svakako to da će čimbenici koji ometaju gospodarsku ekspanziju, različiti gospodarski sustavi i drugi čimbenici nestabilnosti - otpasti. Međunarodnih sukoba dakle u današnjem značenju navodno više ne bi bilo. Svakako moram dodati da će proces biti polagan. Imam osjećaj da brzo širenje na Istok nije njezin realni cilj nego tek proklamirani, pri čemu se gotovo nada da će naletjeti na narode kao što su prokleti Austrijanci koji će taj proces dodatno usporiti. Jedan austrijski filozof se pita: 'Jesu li realni političari izumrli?' Intervencija NATO-a na Balkanu bila je fijasko, posve nekoordinirana, bez jasno postavljenih ciljeva, što se pokazalo onda kad obrana nije bila uništena već poslije nekoliko bomba, što se očekivalo. Realni političari staroga kova, recimo Kohl ili Adenauer u takvu se pustolovinu ne bi upuštali, ta nisu imali nikakvih viših moralnih ciljeva, ta najprije bi proučili što bi htjeli postići i tek bi se onda kad bi proučili mogućnosti odlučili hoće li se čega doista prihvatiti. Mislim da u današnjoj politici ima mnogo moralnog diletantizma, nešto doduše hoće, a ne znaju na koji način. To se vidi u procesu širenja. Socijalne i političke prilike u različitim istočnoeuropskim državama su tako različite da EU zapaža da ih ne može sve integrirati samo tako, na brzinu. I tu su opet takozvana zajednička europska načela. Kako integrirati Tursku kad vas tamo ako spomenite genocid nad Armencima stave u zatvor, ta bila je proizvod Ataturkove ideologije koja je još konstitutivni temelj turske države. A što učiniti s Latvijom i Estonijom gdje je suradnja s nacizmom i SS-om u Drugom svjetskom ratu proglašavana domoljubljem. Ta nacionalni se identitet tih dvaju naroda gotovo jedino zasniva na proturuskim osjećajima. - Da bi Unija svih tih naroda postala Unija i na mentalnoj ravni, bit će potrebne nove povezujuće točke. Možda zajedničke vrijednosti, možda čak zajednički europski identitet... = Otkad imamo mi Austrijanci novu vladu... sva nas Europa mnoštveno kritizira. U tom pogledu neprestano ponavljaju da ta austrijska vlada krši međusobni sustav vrijednosti. S tim se ne slažem. Te vrijednosti trebalo bi prvo definirati, a kako znam u Europi nema nijednog dokumenta koji bi te vrijednosti bar približno opisao. Ako dakle na vlast dođu desne, rasističke stranke, što naša FPO svakako jest, ne možemo im zapriječiti da sudjeluju u vlasti dok god to ne definiramo jednim od temeljnih dokumenata EU. I bude li to učinjeno, morat ćemo se za tu vrijednost posvuda brinuti, a osobno sumnjam da bi to učinili kad bi recimo idućega proljeća Berlusconi oblikovao vladu zajedno s Umbertom Bossijem. Sa šezdeset milijuna Talijana ne možete postupati jednako kao s malom Austrijom. Što su dakle europske ideje? Među njih svakako možemo ubrojiti ljudska prava koja su nastala upravo u Europi. Ako se usredotočimo samo na amneziju, na ono što smo učinili u prošlosti, rado bih dodao da europska karakteristika nije samo priznanje ljudskih prava nego i njihovo kršenje. Kolonijalizma se nisu sjetili Afrikanci nego Europljani. Govoriti o europskim vrijednostima je dakle per se napola rasistički čin. Ako kritiziramo Austriju i njezinu rasističku FPO i tvrdimo da krši tipično europska načela, s tim istodobno podrazumijevamo da ta načela nisu afrička ili azijska nego samo europska. - Ipak bez toga neće ići. I udružena Europa morat će definirati svoju protusliku da bi se lakše osvijestila. = Protuslika Europe bio je posljednjih godina Balkan. Upravo je on sa svojom mračnošću trebao u tu svrhu. Svejedno mislim da slika 'drugoga' u budućnosti neće biti ograničena nacionalno, dakle to neće biti Rusija niti itko drugi. Bit će to udružena sirotinja, gladni i bjegunci cijeloga svijeta. Mi ćemo biti oni bogati što možemo definirati i posve kulturološki. - Kao što se unutar talijanskih granica definirala Padanija... = ... Da, recimo. Definiramo se blagostanjem koje nudi određenu stabilnost protiv onih koji nas u tome ugrožavaju. I tko su ti? To su ljudi koji u Europi vole ono što mi imamo, ali su se slučajno rodili negdje drugdje. Mi smo kontinent civilizacije, tko nas ometa pa i svojom nazočnošću, taj je naš neprijatelj. Čini mi se da taj neprijatelj sada ima jako snažne muslimanske crte, no ne znam je li to nužno potrebno. Osobno mislim da je moguće da se u buduće uniji priključe i pojedine muslimanske države, dakako pod uvjetom da islam ne izjednačavamo sa siromašnim mnoštvima onih koji traže posao, nego sa suradnjom na višoj razini. Dok sam još išao u školu, kod nas su tako loš ugled imali Talijani, jer smo ih poznavali samo kao gastarbajtere, a kasnije smo ih preko masovnog turizma u Italiju upoznali i drukčije, kroz eleganciju, danas je Italija u Austriji jedna od kulturno vodećih država koja nam određuje svakidašnji stil života. Danas kažemo taj je elegantan kao Talijan, a prije trideset godina govorili smo taj je prljav kao neki Talijan. Talijane smo još odavno integrirali u lik Europljanina, i to će se vjerojatno nastaviti, do kada, ne znam, kad bi cijeli svijet postao Europa, neprijatelje bismo morali naći među sobom, osim ako u međuvremenu ne otkrijemo izvanzemaljska bića i ne proglasimo ih prijetnjom. - Ako tomu dodamo nedostatak drukčijih, neekonomskih vezivnih zamisli, što je svakako slaba točka Europe, tu vidim prostora za razvitak političkog populizma, kao što je recimo Haider. = Populisti na koje sada pucaju sa svih strana i među kojima se Haider čini najnadarenijim i najopasnijim, zapravo nisu protivnici Europe, nego sporedni proizvodi udruživanja. EU je svakako pridonio amerikanizaciji svakidašnjega života. Ako gledamo televiziju, vidimo koliko je politika u SAD-u nepolitična, ti naši populisti su uglavnom baš to, nepolitični političari. Da bi Haider ostao na vlasti, svaka tri tjedna tvrdi nešto drugo, stoga je pogrješno izjednačavati ga samo sa starim nacionalsocijalizmom. On ga ne želi uvesti, nego neprestano skače od jednog do drugog sustava. Koliko je kameleonski govori i to što stalno govori nešto posve drugo, a ima i nevjerojatnu sposobnost lagati novinarima u lice. Oni mu predoče što je govorio prije dva tjedna, on samo klimne glavom i kaže: 'Da, pa uvijek sam vam govorio...' i zatim kaže nešto sasma drugo. Od neke koherentnosti u njegovim izjavama nema ni traga ni glasa, a osim toga svakako potpomaže medijsko insceniranje politike u kojoj je posrijedi zabava, a to opet učimo od Amerikanaca. U tom pogledu političarima koji izražavaju neraspoloženje prema Europi, prema islamskim doseljenicima, posao je sve lakši i lakši, jer se politika sve više približava zabavi. Ne radi se dakle o opasnosti od bilo kakvih pogroma, opasnost je samo tolika koliko će se svojim izjavama boriti za pobjedu. - Mali narodi kao što smo mi Slovenci, mogućnost opstanka u udruženoj Europi vidimo kao u Europi regija. Vi u vašim esejima otpisujete regionalizam kao nešto negativno. = Zamisao regionalizma koja je u novoj Europi poprilično procvala, korak je natrag. Narodi delegiraju svoju vlast u Bruxelles, a budući da ljudi ne vole biti samo pripadnici velikog anonimnog aparata, moraju se dobro osjećati i negdje drugdje, i to u regijama. Ideologija regionalizma oslanja se na tezu da ste tamo još čovjek i da vam tamo nitko neće ništa uskraćivati, a na svim drugim razinama veliki ste Europljanin. Ono što me smeta u regionalizmu, korak je u folkloristiku i ideologija 'tople komore'. U Europi će biti hladno, socijalne pravde bit će ukinute, sada ćete se morati prihvatiti posla, a doma, uz ognjište, bit će vaše utočište gdje će i dalje biti toplo. Šest dana u tjednu ste u hladnoj Europi, a sedmoga dana možete sa svojim bližnjima, sa svojim smiješnim običajima i narječjima pobjeći u svoju regiju. Za mene bi bilo važnije da i taj prostrani europski predio preplavi nešto što nude regije ili narodi. Smeta me ta dioba rada, velika Europa kao Wall Street, hladna i bešćutna. - Ako vas za kraj parafraziram, europske bi regije mogle biti još više ksenofobične od sadašnjih nacionalnih država, jer upravo je federalni Beč taj koji ograničava protuslovensku naravnu nacionalističku vladu koruške regije. = Da, ksenofobiju će regije svakako očuvati, ali ne nužno duž starih nacionalnih granica. Primjerice, Koruška i talijanska pokrajina Furlanija u doba nacionalizma bile su neprijatelji, a sada otkrivaju da su obje približno jednako bogate, sličnoga izgleda, zato bi bilo pametno da ustroje jednu regiju. Ta zajednička regija sama po sebi ništa ne bi dobila na svjetonazorskoj otvorenosti. Samo se neprijatelj mijenja, on više nije građanin države tamo s one strane granice, nego bi po novom mogao biti stanovnik Gornje Austrije ili Ligurije. U Italiji je taj proces otišao najdalje. Tamo imate ljude koji govore da je sve južno od Rima Afrika. Ne žele im više slati pomoć i najradije bi se od njih simbolično odvojili kanalom, Švicarci, Bavarci, Austrijanci i drugi, da, oni su srodni ljudi s kojima mogu razgovarati i zašto ne bi stvarali regije. Primjećujem da se u današnjoj Europi događa puno novoga što nadilazi nacionalne granice, a svejedno, ako malo pogledate, vidite da je posrijedi ista borba za stare povlastice, za još veće bogatstvo. Nove zamisli su uglavnom samo to kako stare zamisli ovjeriti novim pečatima. Tip novoga Europljanina stoga je jednako ograničen kao što je bio raniji, jednako je ksenofobičan, samo je malo više kozmopolitski nastrojen.