DNEVNI PREGLED BR. 108 - 8. LIPNJA 2000.

BRITANSKI RADIO - BBC 7. VI. 2000. U sjedištu Ujedinjenih naroda u New Yorku ovog se tjedna održava velika međunarodna konferencija posvećena položaju i pravima žena. Njezina će glavna zadaća biti utvrditi napredak u stanju ženskih prava. Prilog Nataše Magdalenić-Bantić. "Deset tisuća izaslanica iz više od 180 zemalja prisustvuju na ovoj konferenciji. Među njima je i Željka Antunović, zamjenica hrvatskog premijera, koja se jučer sastala s pomoćnicom glavnog tajnika UN-a Angelom King i direktorom UN-ova odjela za ženska pitanja Jakinom Erturkom. Tim su povodom gospođu Antunović pitali, kako ona procjenjuje stanje prava žena u Hrvatskoj. 'Nije problem', rekla je potpredsjednica Vlade, 'stanje tih prava na papiru već njihova provedba'. = Puno treba učiniti u poštivanju tih propisa, u realizaciji tih prava i u shvaćanju javnosti o tome koliko je potrebno da žene i muškarci budu jednaki, da se oni zaista jednako i tretiraju. Ja sam govorila o tome da je situacija za žene u Hrvatskoj popravljena. Govorila sam to misleći na razdoblje od zadnjih četiri-pet godina. Postoji čitav niz elementa koje mogu svjedočiti, argumentirati ovakav moj stav i razmišljanje. Naime, jedan od najjačih je činjenica da je nakon zadnjih izbora u hrvatski Sabor ušlo 21 posto žena. To je doista brojka s kojom, ne trebamo biti zadovoljni, ali na koju trebamo biti ponosni. Sanja Sarnaka, predsjednica nevladine udruge 'Budi aktivna, budi emancipirana', BABE, ne slaže se u potpunosti sa Željkom Antunović, kada kaže da su stvari na papiru, dakle u zakonima - sasvim zadovoljavajuće. = Još postoje neke stvari na papiru, ne možemo s njima nikako biti zadovoljne i pogotovo se to odnosilo u nekim zakonima novima koji su se u tom prošlom sustavu mijenjali i donosili. Oni su išli apsolutno na gore u odnosu na prošli sustav u kaznenom zakonu. Mi smo zbog dosta stvari morali protestirati, pisati i pritužbe Ustavnom sudu, tako da se još dosta stvari mora i papirnato riješiti, ali u glavama mislim da je daleko veći problem. Boraveći u New Yorku na međunarodnoj konferenciji o pravima žena potpredsjednica Vlade Željka Antunović dobila je priliku procijeniti gdje se Hrvatska nalazi u odnosu na ostale zemlje. = Hrvatska ima šansu biti u vrhu. Hrvatska je ovog trenutka hendikepirana posljedicama rata i tranzicije i mislim da je to jedan od razloga zbog kojeg su hrvatske žene u zadnjih desetak godina išle najprije malo natrag, pa onda malo naprijed. Međutim slušajući sve ono o čemu se govori, sve instrumente koje se spominje, ja sam više nego sigurna da hrvatske žene sve to znaju, da hrvatske žene sve to imaju u velikoj mjeri ugrađeno u svojim dokumentima, i da trebamo samo poraditi na realizaciji svoga statusa, na jednoj istinskoj jednakosti, na edukaciji mladih naraštaja po pitanjima jednakosti, tolerancije i da imamo velike, velike šanse na tom području biti uzor zemlja. Da li će Hrvatska zaista biti uzor zemlja ovisi o samoj Hrvatskoj. U Saboru sada sjedi 21 posto žena i predsjednica BABE-a Sanja Sarnukar smatra da je kvota žena u parlamentu važna zbog stvaranja kritične mase, nužna za pokretanje bilo kakve inicijative. No važno je i da te žene budu svjesne problema: = U ovom našem slučaju ako je sada puno ušlo u parlament žena koje su prije djelovale u oporbi, koje su zbilja usko surađivale sa ženskim organizacijama. Mi ćemo sada vidjeti koliko su one upamtile od toga što smo razgovarale u neka vremena. Naravno da je sasvim druga pozicija kada ste u oporbi i kada dođete na vlast. Ali se nadamo da će se rezultati definitivno vidjeti. Potpredsjednica Vlade Željka Antunoivić uvjerena je da će rezultata biti i da će Hrvatska biti zemlja visoko na međunarodnoj listi ravnopravnosti muškaraca i žena, i da će moći s ponosom dolaziti na međunarodne konferencije o položaju žena. Gospođu Sarnukar smo pak pitali da li takve konferencije zaista mogu nešto postići i učiniti za poboljšanje ženskih prava. = Mislim da mogu. Mislim to bez obzira koliko god u njima ima strahovito puno forme. Ima naravno strahovito puno protokola. Ima naravno strahovito puno i pompe, i slika novih Hillary Clinton i svih tih zvijezda, i dosadnih stvari. Međutim da se nisu dogodile ove prethodne konferencije žena, ne bi se moglo promijeniti toliko stvari jer ja, recimo, samo osobno, moja organizacija, a sve ženske organizacije, stvorile smo takvu mrežu vezu komunikacije i vi se uistinu osjećate puno jače. U situaciji kada je u Hrvatskoj stvarno bilo teško reći da je netko feministkinja, i to pogotovo još reći u medijima, strahovito je bilo utješno doći na e-mail i komunicirati istodobno sa sto žena iz sto različitih zemalja svijeta i sretati se s njima na konferencijama. Tako da naravno nikada ne treba previše očekivati, ali s druge strane, da su takve stvari važne da, jer, na koncu, i ovakvo potpisivanje svih ovih dokumenata, vi se ipak imate na nešto pozvati." Pregled tiska "Jutrošnje britanske novine usredotočile su se na nekoliko različitih tema. Sve novine velikoga formata pišu o podjeli u kraljevskoj obitelji koja se produbila nakon što se i princeza Anne oglasila u korist modificirane hrane, no jedino jutrošnji 'The Times' vjeruje da ta tema zaslužuje vrh naslovne stranice. Britanski ministar vanjskih poslova jučer je pozvao da se uvede embargo na trgovinu dijamantima koji se vade u dijelovima Sierra Leonea što ih nadziru pobunjenici te njima financiraju svoje ratovanje, piše jutrošnji 'The Independent'. Vezu između afričkih ratova i dijamanata istražuju ekstenzivno gotovo sve jutrošnje novine velikog formata, a neke toj temi posvećuju i uvodnike. 'The Guardian' svoj naslovljava 'Dijamanti nisu vječni', no podnaslov uvodnika zapravo otkriva o čemu govori list. On, dakle, glasi: 'Hoćete li kupnjom prstena s dijamantom financirati gospodare rata'. U strahu od potrošačkog gnjeva koji su već iskusili trgovci krznom, trgovci dijamantima su ustanovili kako je bolje uvesti reda na tržištu i s njega isključiti tzv. ratne dijamante, nego da im se nametne restriktivna legislativa, kakva se već pojavila pred američkim Kongresom, a iziskuje posebnu potvrdu za svaki dijamant koji stoji više od 100 dolara. U 'The Timesovom' uvodniku kaže se kako se svi veliki proizvođači i trgovci dijamantima slažu da treba uvesti određene mjere. Južnoafrički dijamantni div De Biers, koji kontrolira polovicu svjetske proizvodnje dijamanata, i dvije trećine njezine trgovine, već je obećao da neće trgovati dijamantima iz zaraćenih područja, a to su voljni učiniti i Rusi, najveći proizvođači na svijetu, piše list. Na vanjskopolitičkim stranicama 'The Guardian', 'The Daily Telegraph' i 'The Independent' izvještavaju o novim incidentima na Kosovu, u Gračanici. Srbi su se ondje okupili da bi protestirali zbog napada granatom koja je bila bačena iz jednog albanskog automobila i ranila na tržnici pet Srba, piše 'The Independent'. Potom su krenuli paliti albanske automobile. Kada su ih KFOR-ovi vojnici pokušali smiriti, oni su se na njih okomili i britanski vojnici morali su zapucati kako bi obranili svog visokog časnika koji se našao u životnoj opasnosti, objašnjavaju incident britanske novine. 'The Independent' donosi veći članak iz pera Roberta Fiska u kojemu navodi optužbe na račun NATO-ovih postupaka u vrijeme zračne kampanje protiv Jugoslavije iz izvještaja Amnesty Internationala, što će biti objavljen danas. U njemu Amnesty optužuje NATO da je namjerno napadao civilne ciljeve u Srbiji, te kao primjer navodi napad na zgradu srpske radio-televizije u Beogradu, kada je poginulo 16 ljudi, napad na bolnicu u Surdulici, te napad na vlak na mostu kod Grdelice na jugu Srbije. Sve to znači da se NATO ogriješio o ratne zakone, prenosi list izvještaj Amnesty Internationala". (BBC) NJEMAČKI RADIO - RDW 7. VI. 2000. Makedonska vojska u stanju povišene pripravnosti. Komentar Verice Spasovske. "Srpski organi vlasti ne priznaju dozvole UN-ove privremene vlade na Kosovu u putnim dokumentima, koje pripadnici UN-ove misije izdaju svim putnicima koji prolaze kroz Kosovo. Kada oni s njima žele prijeći preko srpske granice, srpski graničari ih ne žele pustiti. Vlada u Skoplju ocjenjuje ovakav postupak pokušajem jugoslavenske Vlade da stvori dodatni pritisak na Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda, kako bi isposlovala povlačenje KFOR-ovih jedinica s Kosova. Za to vrijeme vijesti o stalnim izgredima na kosovsko-makedonskoj granici izazivaju nemir u makedonskoj javnosti. Još početkom ovoga tjedna na dva makedonska granična vojnika pucano je iz zasjede. Makedonski predsjednik Boris Trajkovski stavio je u međuvremenu makedonsku vojsku u stanje povišene pripravnosti i optužio NATO- ove postrojbe, koje su stacionirane u Makedoniji, da se nedovoljno brinu o zaštiti makedonske granice s Kosovom. Trajkovski je i najavio da će Vlada u Skoplju, bude li to potrebno, zatražiti posebno zasjedanje UN-ova Vijeća sigurnosti, na kojemu bi trebalo biti raspravljano o stanju u Makedoniji. Opća zabrinutost zbog moguće eskalacije nasilja dodatno se podgrijava novinskim napisima o aktivnostima jednog paravojnog krila OVK-a u sjeveroistočnoj Makedoniji. Prema pisanju oporbenog tjednika 'Start' od prije nekoliko dana, makedonska Vlada je već sredinom svibnja putem jednog internog izvještaja ministarstva obrane bila obaviještena da je u sjeveroistočnoj Makedoniji osnovana tzv. 'Albanska nacionalna vojska' (AKS). Njen cilj je, stoji u tom izvješću, 'oslobađanje prostora naseljenih albanskim stanovništvom od slavenske dominacije'. Ova paravojna jedinica se, prema informacijama kojima raspolaže taj časopis, sastoji od nekadašnjih pripadnika OVK-a, od albanskih građana Makedonije i nekadašnjih časnika makedonske vojske. I dok se o toj temi žestoko raspravlja u makedonskoj javnosti, Vlada u Skoplju nije još ništa niti potvrdila niti demantirala. Prije bilo kakve službene izjave, kažu glasnogovornici Vlade, potrebno je provjeriti daljnje pojedinosti. No, da su makedonskoj Vladi već duže vremena poznate aktivnosti OVK-a u Makedoniji, izvan je svake sumnje. To je još prije godinu dana potvrdio tadašnji ministar unutarnjih poslova Pavle Trajanov." *** Borba za vlast i egoizam u Poljskoj, komentar Bernda Musch- Borowskog. "Partneri u poljskoj koaliciji od sredine desno uzeli su dva tjedna vremena da bi našli izlaz iz krize Vlade. No, već nakon osam dana pokazalo se da očito nema temelja za daljnju suradnju. Problemi su se produbili umjesto da se suze - kazao je šef Liberalne slobodarske unije Leszek Balcerovicz kada je najavio definitivno povlačenje ministara svoje stranke iz Buzekove vlade. Međutim, došli su i novi problemi što ih je izazvala i Slobodarska unija koja je proteklih dana najglasnije rabila velike riječi o odgovornosti za državu i budućnost Poljske. Slobodarska unija je htjela jednoga drugog šefa Vlade jer, prema njihovu mišljenju, Jerzy Buzek nedovoljno je probitačan, nema dovoljno autoriteta u redovima konzervativne izborne akcije Solidarnost - AWS, da bi jamčio klupsku disciplinu kod velikoga koalicijskog partnera. No, alternativu koju je ponudio AWS, poljski liberali pogotovo nisu htjeli. Marian Krzaklewski, predsjednik AWS-a, za Slobodarsku uniju - osobito za Balcerovicza - nije bio prihvatljiv. Jer Krzaklevski je i predsjednik sindikata Solidarnost, a šef sindikata kao šef Vlade za Slobodarsku je uniju očito nezamisliv. Slobodarska je unija kao premijera radije vidjela Macieja Plazinskog, predsjednika parlamenta iz redova AWS-a, no njemu je na putu stajala unutarstranačka borba za vlast u izbornom savezu Solidarnost. Plazynski se drži najvećim konkurentom Krzalkevskom u AWS-u, a ovaj ni u kojem slučaju svojem protivniku nije htio prepustiti vodstvo Vladom nakon što je za njega glasovao veliki dio kluba zastupnika AWS-a. Tako je konzervativno-liberalna Vlada u Poljskoj još jednom pala na kratkovidnim osobnim interesima nekih političara, na borbi za nadmoć u vlastitim redovima. Zakleti protivnik i AWS-a i slobodarske unije, postkomunistički oporbeni savez Demokratske ljevice, SLD, može se radovati: definitivno je nestao ugled sadašnjih vladajućih stranaka. AWS ima još 15 do 17 posto potpore u narodu, što je polovica njihova rezultata iz 1997. Novi izbori početkom sljedeće godine SLD-u bi mogli donijeti pobjedu, možda i s apsolutnom većinom. Do tada zemlju će voditi manjinska Vlada AWS-a. A ona će teško moći realizirati nužne korake prema poljskom cilju pristupa Europskoj Uniji, na što će Varšava jamačno još morati čekati." Pregled tiska Tisak u Njemačkoj i danas se bavi cijenama benzina. Koelnski 'Express' upozorava da je najavljen već sljedeći krug pregovora o cijeni benzina, a još ni izdaleka nije na vidiku kraj pražnjenja novčanika. Zbog toga se ne mogu izbjeći i porezne olakšice vozačima koji stanuju u jednom, a rade u drugom mjestu. Služi na čast nekim političarima SPD-a, kao što je Kurt Beck, koji ne pokazuju ni najmanje volje sagnuti glavu pod stranačkim i koalicijskim diktatom iz Berlina i inzistiraju na većoj odšteti. Schroeder to naravno može ignorirati, ali je pitanje koliko još dugo? Jer prva ispitivanja već pokazuju, potraje li bijes zbog cijene benzina, Schroeder na sljedećim izborima leti sa svog položaja', uvjeren je 'Express' iz Koelna. Kancelar Schroeder nalazi se na putovanju po Baltiku, što prati 'Fraenkische Tag' iz Bamberga i piše da su mlade republike na Baltiku morale dugo čekati na posjet jednog njemačkog kancelara. Helmut Kohl je zbog svoje suzdržanosti izazvao špekulacije koje su samo utemeljene kroz povijest naraslim nepovjerenjem. A ona glasi - jesu li male zemlje na rubu opet loptica koja se gura na stranu zbog obzira prema osjetljivim odnosima s Rusijom? Zato na Baltiku mnogo očekuju od prvog posjeta njemačkog kancelara, smatra bamberški list. Od vanjskopolitičkih tema, 'Badische Tagblatt' iz Baden-Badena bavi se Čileom i ukidanjem senatorskog imuniteta Pinochetu. U Argentini su uhićeni sudionici vojne vlasti zbog otmice djece, a taj zločin ne spada u amnestiju izglasanu 1990. A u Čileu bi se karavana smrti mogla pretvoriti u zatvor za Pinocheta. Jer mogao bi stati pred sud ne samo zbog 3200 ljudi ubijenih pod njegovom vladavinom, nego zbog svih onih koje su njegove jedinice smrti odvele u nepoznato i koji do danas nisu otkriveni. A ni otmica ne spada pod zakon o amnestiji. Pa čak i ako Pinochetovi odvjetnici žele kod vrhovnog suda provjeriti odluku o ukidanju amnestije i ako se pozivaju na duševnu nesposobnost mandanta. Za pravdu je pronađena rupa i zastupnici ljudskih prava su zabilježili važnu pobjedu, smatra 'Badische Tagblatt'. 'Badische Zeitung' iz Freiburga piše o mandatu francuskog predsjednika. List veli da su svi predsjednici nakon De Gaullea obećavali skraćivanje svog mandata. Niti jedan nije svoje obećanje ispunio. No Jacques Chirac je drugačiji: čas je bio za to, čas protiv toga. Sada je za skraćenje. Njegova pozornost na petogodišnju vladavinu je rezultat taktičnog promišljanja. Ova je reforma popularna kod Francuza. Ako bi se na nju oglušio, to bi bio hendikep, ako bi se za nju založio, to bi bila jasna prednost. 2002. Chirac bi imao 69 godina. A kandidiranje u sljedećih 5 godina bilo bi utoliko lakše. Zato se može reći da je u Francuskoj već započela predsjednička predizborna borba, smatra list. (RDW) GLAS AMERIKE - VOA 7. VI. 2000. NATO savez odbacuje optužbe o kršenju međunarodnog prava tijekom kampanje protiv Jugoslavije. Javlja Laurie Kassman. Organizacija za zaštitu ljudskih prava Amnesty International optužuje NATO da je prekšio norme međunarodnog prava tijekom prošlogodišnje zračne kampanje protiv srbijanskih snaga na Kosovu. Kako iz Londona izvješćuje Laurie Kassman, u zapadnom vojnom savezu ne prihvaćaju ove optužbe. Na 65 stranica izvješća Amnesty International analizira nekoliko napada koje su snage NATO-a izvele na civilne ciljeve tijekom zračne kampanje 1999. godine. U izvješću se zaključuje da su u ovih nekoliko napadaja kršene međunarodne konvencije o ljudskim pravima. Glasnogovornik organizacije Amnesty International John Tackaberry okarakterizirao je bombardiranje sjedišta srbijanske radiotelevizije kao ratni zločin. U tom napadu poginulo je 16 civila. U izvješću Amnesty Internationala navodi se i napad na jedan od željezničkih mostova i na jedan izbjeglički konvoj. = U ovom izvješću, analiziramo sukob u kontekstu Ženevskih konvencija, koje štite prava civila i nevojničke populacije, a koja su njime narušena - to je kontekst. Gospodin Tackaberry je izjavio Glasu Amerike da njegova organizacija također kritizira zračne udare izvedene s više tisuća metara udaljenosti, odnosno iz zrakoplova koji su letjeli visoko iznad cilja. On je dodao da je u takvim napadima bilo mnogo teže zaštititi živote civila, pa je između ostalog pozvao snage NATO-a da prihvate striktniju interpretaciju pravila ratovanja, pojasne zapovjednu strukturu i osiguraju da se tako nešto više ne ponovi. Zapadni vojni savez odbacuje zaključke iznesene u izvješću Amnesty Internationala kao neutemeljene. Zamjenik glasnogovornika NATO je rekao: = Amnesty International se koristio svojim apsolutnim pravom, što mi nikada ne želimo negirati, ali se ne slažemo sa zaključcima. Gospodin Laity je rekao za Glas Amerike da je međunarodni sud za ratne zločine u Den Haagu proveo svoju istragu o zračnoj kampanji i izvijestio Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda da je zadovoljan jer nije bilo hotimičnog gađanja civila ili pak biranja ciljeva koji ne bi bili u skladu s pravilima. Gospodin Laity je rekao da je NATO poduzeo sve kako bi smanjio broj ubijenih civila. U nekoliko slučajeva, dodao je on, počinjene su pogreške koje su dovele do toga da pogine određeni broj civila. Međutim, glasnogovornik NATO je rekao da bi to trebalo promatrati u kontekstu kampanje u kojoj je izvršeno 10 tisuća borbenih letova. Glasnogovornik zapadnog vojnog saveza inzistira da je NATO krenuo u zračnu kampanju protiv srbijanskih snaga kako bi zaustavio ratne zločine, a ne da ih sam počini. (VOA) FRANCUSKI MEĐUNARODNI RADIO - RFI 7. VI. 2000. O posjeti slovenskog predsjednika Milana Kučana Hrvatskoj iz Zagreba izvještava Marinko Čulić. "Nakon što je u samo četiri mjeseca predsjednikovanja bio u posjetu u čak četiri zemlje, hrvatski šef države Stipe Mesić jučer je imao i prvi uzvratni posjet. U goste mu je došao slovenski predsjednik Milan Kučan koji je, istina, za povod dolaska u Zagreb izabrao otvaranje izložbe slovenskog arhitekte Jože Plečnika, tako da je međudržavna bilaterala bila obavljena više usput. To ne znači da dva predsjednika nemaju o čemu popričati, naprotiv, svi ili gotovo svi problemi koji su postojali između dvije zemlje u vrijeme Tuđmanove vlasti, ostali su i nakon ustoličenja koalicijske vlasti u Zagrebu. No njihovo rješavanje nikako da počne, a hrvatska strana nedavno je otkrila i što nju opredjeljuje na čekanje. Šef diplomacije Tonino Picula izjavio je da se čeka kraj krize slovenske Vlade, to jest da ona konačno bude sastavljena jer, kazao je, partner može biti samo Vlada koja je stekla legitimitet na izborima, a nakon toga definirala što hoće. Ovo je naljutilo slovensku stranu, tako da je Piculin kolega Dimitrij Rupel izrazio nezadovoljstvo ovakvom izjavom, ali odmah treba reći da ta ljutnja nema previše osnova. U ovih desetak godina neovisnosti dviju država izbori su doista uvijek predstavljali kušnju za međusobne odnose jer se tada često zahlađuju ili radikaliziraju odnosi sa susjedima. Stjecajem okolnosti to je više vrijedilo za Sloveniju jer su ondje izbori mijenjali političku sliku zemlje, dok je u Hrvatskoj sve bilo zabetonirano Tuđmanovom vlašću punih deset godina. Premda je prgavi Tuđman, kako otkrivaju Mesićevi stenogrami, čak bio spreman i zaratiti sa Slovenijom oko graničnih pitanja, generalno bi se mogao izvući jedan pomalo paradoksalan zaključak. Slovenija je bila demokratskija zemlja iznutra, ali zato manje predvidiva izvana, barem kada je riječ o hrvatskom susjedu. No u jednom dijelu toga ljutnja je ipak mogla biti na mjestu. Nakon pobjede šesteročlane koalicije na izborima, više ni u Hrvatskoj ne postoji monolitno ustrojena i sasvim predvidiva vanjska politika. Tako postoji prigušeno, ali ipak vidljivo lutanje oko toga jesu li prioritet odnosi s europskim integracijama ili sa susjednim zemljama. Nejasno je i kako će se u vanjskoj politici podijeliti ovlasti između šefa države i premijera, itd. Ukratko, hrvatsko- slovenski odnosi ulaze u mirnije vode, u skladu s popularnom maksimom da demokracije međusobno ne ratuju, ali da će oni odmah postati razvijeni i plodni, u to se bolje ne kladiti." (RFI) RADIO SLOBODNA EUROPA - RFE 7. VI. 2000. Komentar Ivana Lovrenovića: Izetbegović odlazi 'zabrinut' zrelošću bošnjačkog naroda. "Jučerašnjim nastupom na Televiziji Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović je najavio svoje definitivno povlačenje iz Predsjedništva Bosne i Hercegovine u listopadu ove godine, i to je u dnevnopolitičkom smislu najvažniji akcent ovoga intervjua. Međutim, dubinski je svakako bila mnogo važnija i dalekosežnija njegova pomalo testamentarno intonirana poruka narodu, i to - kako je sam precizirao - muslimanskome. Poruka ima dva sloja, jedan se odnosi na strane političke faktore u Bosni i Hercegovini, a drugi na domaće. Izetbegović iznosi ocjenu da međunarodna zajednica doduše radi na projektu cjelovite i demokratske Bosne i Hercegovine, ali tako da 'cijenu za to plaća muslimanski narod, koji se potiskuje i sprječava se njegova nacionalna i politička emancipacija'. Drugi sloj poruke vrlo je jednostavno formuliran: Socijaldemokratska partija ? kaže doslovno Izetbegović ? ne predstavlja muslimanski narod i Zlatko Lagumdžija treba da ostane samo predsjednik te stranke, a nikako član Predsjedništva države. Na ove jasne i očevidno pomno pripremljene poruke nadovezala se još i zabrinutost u vezi sa stanjem naroda. On se ? kaže Izetbegović ? još 'nije dovoljno osvijestio, i podložan je propagandnoj kampanji, za razliku od drugih naroda, koji su na to neosjetljivi jer imaju svoj put'. Nesumnjivo je da svaka od ovih poruka ima karakter političke mobilizacije pred početak kampanje jesenskih općih izbora, koja će sasvim sigurno biti paklena nakon traumatskih iskustva što ih je SDA stekla u travanjskom izbornom debaklu. No, one svjedoče i o širem političkom i zapravo civilizacijskom sustavu vrijednosti koji propovijeda i zastupa Izetbegović na kraju svoje državničke karijere, i o poželjnom političkom stavu i opredjeljenju, koje on preporučuje svome narodu, zabrinut za stupanj njegove osviještenosti. Pojednostavljeno rečeno, riječ je o prepoznatljivu stavu zazora i zatvaranja pred 'tuđim', 'stranim' i zato 'opasnim' idejama, politikama, ljudima ... Može li se na tim vrijednostima i na takvoj političkoj psihologiji zasnivati perspektivna budućnost naroda i zemlje ? to je doista pitanje za veliku i ozbiljnu javnu, da ne kažem svenarodnu raspravu." (RFE) INOZEMNI TISAK SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 7. VI. 2000. Povelja o temeljnim pravima u EU potpiruje strah od "super-države" "Planirana povelja o temeljnim pravima u EU trebala je približiti tu europsku zajednicu njezinim građanima, ali je zasada izazvala opći strah da je posrijedi mogući korak na putu prema federalnoj super-državi. Zakonodavci Europske skupštine ističu da cilj 62-člane radne skupine koja izrađuje nacrt Povelje nije dodavanje novih zakona već okupljanje postojećih prava u jedinstveni, razumljivi dokument. Neki predlagatelji žele da Povelja bude tek obična deklaracija. Ostali pak žele da bude uključena u sporazume o EU, drugim riječima da bude nadređena nacionalnim zakonima. Odluka će vjerojatno biti donesena na summitu EU, koji će u listopadu ove godine biti održan u francuskom gradu Biarritzu. Predložena Povelja izazvala je najveći otpor u Velikoj Britaniji, tradicionalno nesklonoj bilo kakvom širenju ovlasti EU. Francis Maude, vanjskopolitički glasnogovornik oporbene Konzervativne stranke, izjavio je da će Povelja - postane li sastavnim dijelom sporazuma o EU - predstavljati 'najdalekosežniji transfer ovlasti s izabranih nacionalnih zakonodavnih instanci na europske suce koji neće biti izravno izabrani'. Britanski konzervativci tvrde da će Povelja uzdići Europski sud pravde na razinu sudskog tijela slična američkom Vrhovnom sudu. Keith Vaz, britanski ministar za europska pitanja, odbacio je tvrdnje konzervativaca o federalističkoj uroti, proglasivši ih 'paranoidnim besmislicama'. Roman Herzog, bivši njemački savezni predsjednik i aktualni predsjedatelj skupine za izradu nacrta Povelje, opovrgao je u utorak tvrdnje da je povelja 'zametak europske super-države'. Naglasio je da je od samog početka 'smatrao važnim načelo da postojećim ovlastima ne treba dodavati nove'. Herzog je predstavio dosadašnji rad Europske skupine na Povelji. Neke od ukupno 50 klauzula obuhvaćaju prava koja već postoje u međunarodnom pravu, iako nisu univerzalno prihvaćena - kao što je slučaj sa slobodom mišljenja, savjesti i vjere. Herzog je izjavio da je skupina za izradu nacrta Povelje pažljivo saslušala mišljenja nevladinih udruga, koje su u utorak pozvane na otvoreni dan u Europskoj skupštini, iako nije mogla usvojiti sve njihove prijedloge. Po kolektivnom dogovoru udruge su zatražile jednakost spolova kao temeljno načelo EU; zatražile su i zaštitu prava manjina, uključujući upotrebu njihovih jezika, i izjavile da bi Povelja trebala biti pravno obvezujuća za članice i institucije EU. Kritičari su se usredotočili na neka socijalna prava i načela, sadržana u prijedlogu dokumenta - primjer je pravo na mirovanje radnog odnosa i na godišnji plaćeni odmor te na sigurne i zdrave radne uvjete. Iako takva prava već postoje u raznim zakonima EU, kritičari tvrde da bi njihovo formalno uključivanje u Povelju o temeljnim pravima u EU stvorilo pravi raj za pokretanje parnica. Britanski komentator William Rees-Mogg otkrio je potencijalni problem pri uključivanju čak i naizgled same po sebi razumljive prve klauzule Povelje, koja utvrđuje da 'treba poštovati i štititi dostojanstvo čovjeka. Svi su jednaki pred zakonom'. Otvori li ta klauzula pravo na priziv Europskom sudu, Europa bi se mogla suočiti s istom borbom oko pobačaja kakva je pokrenuta pred američkim Vrhovnim sudom. Povelja bi također trebala zajamčiti slobodu medija, slobodu udruživanja i pravo na azil. Ostale bi klauzule vjerojatno trebale zabraniti kloniranje ljudi i eugenetsku selekciju, ropstvo i trgovinu ljudima, zajamčiti pravo na posjedovanje i darivanje imovine i osigurati svim građanima pravo da vide i isprave podatke koji su vezani uz njih same, i odrediti EU cilj promocije jednakosti spolova. Temelji Povelje postavljeni su na europskom summitu, održanom prošle godine u Koelnu, kada se budućnost EU baš i nije činila ružičastom. Naime, Europsko povjerenstvo upravo je bilo prisiljeno podnijeti kolektivnu ostavku zbog optužaba za korupciju i nesposobnost da bi u drugoj polovici istog mjeseca izuzetno slab odaziv birača na izbore za Europsku skupštinu potvrdio sumnje da javnost postaje sve ravnodušnija prema EU. Čelnici su u Koelnu shvatili da Europa ne može realizirati svoj ambiciozni projekt i primiti 13 novih članica bez potpore javnosti te su izjavili da bi bilo mudro podsjetiti građane na prava i koristi koje im EU jamči. Rasprava o Povelji tekla je paralelno međuvladinim pregovorima o prilagodbi institucija EU - u prvom redu Europskog povjerenstva, Vijeća ministara i Europske skupštine - većem broju članica. Bude li sve teklo po planu, institucionalna reforma i Povelja bit će konačno prihvaćene na summitu koji će u prosincu ove godine biti održan u Nizzi", zaključuje Barry James. THE WASHINGTON POST 7. VI. 2000. Suverena odgovornost "Nedavna presuda dvadesetpetorici vojnih i civilnih optuženika u Indoneziji zbog kršenja ljudskih prava u separatističkoj pokrajini Aceh ilustrira složeno pitanje koje potiču kršenja ovoga tipa: bi li zemlje same trebale provoditi istrage kršenja ljudskih prava ili bi takva pitanja trebalo ostaviti međunarodnim sudovima? Skupina stručnjaka UN-a, koja je osnovana kako bi ispitivala prijašnje i ozbiljnije optužbe protiv Indonezije - nasilje u Istočnom Timoru - predložila je da Vijeće sigurnosti osnuje međunarodni sud za ratne zločine (sličan onome koji već postoji za Jugoslaviju i Ruandu) koji bi sudio odgovornima. Za razliku od ovoga, indonežanski odbor stručnjaka za ljudska prava predložio je indonežanskom državnom pravobranitelju da se vojnim čelnicima sudi na indonežanskim sudovima(...). Nema sumnje da su se u Istočnom Timoru dogodila zvjerstva(...) i da bi netko za to trebao odgovarati. No pitanje koje ostaje - tko bi trebao odrediti odgovorne i s kakvim rezultatom - otvara raspravu u kojoj bi indonežanski odgovor mogao postati važan presedan. To nije tek pitanje legalnog procesa; to doseže do središta demokratske teorije i suverene legitimnosti koja iz nje slijedi. Oni koji podupiru međunarodne sudove tvrde kako bi ratnim zločinima ili 'zločinima protiv čovječnosti' trebalo biti suđeno ili u posebnim sudovima koje stvara Vijeće sigurnosti ili u novom Međunarodnom sudu za zločine, ako taj ikada počne djelovati. Nemaju mnogo povjerenja u nacionalne sudove, ili, pak, preferiraju mjere kao što je izručenje Augusta Pinocheta Španjolskoj umjesto da bude izveden pred lice čileanske pravde. Osim toga, mnogi imaju mnogo širi plan: smanjiti neovisne ovlasti država(...) i podvrgnuti nacionalne sklonosti međunarodnim pravilima i zahtjevima. Posljednjih godina, ta je strana rasprave dobila moralnu podršku, što implicira da kritičari ovih prijedloga nisu mnogo više nego suradnici onih koji žele zataškati slučajeve kršenja ljudskih prava. No, suprotna strana, čini se, jača. Njezin je pristup vjera u to da se nacije - uključujući i nove demokracije - moraju suočiti sa stvarnošću vlastitih povijesti. Moraju odrediti moralne, političke i pravne standarde prema kojima žele da im se sudi, implementirati te standarde u održive pravne kodove i institucije, a zatim živjeti s posljedicama vlastitih odluka. Ovo je jedan od načina na koji novonastale demokracije sazrijevaju. Ako im se oduzme pravo da sami donose odluke od ključne važnosti, što je situacija u kojoj se sada nalazi Indonezija, oduzima im se prilika za povijesnu odgovornost. Njihove odluke možda nisu iste koje bi donijeli samouvjereni moralisti, no to je sastavni dio koncepta popularne suverenosti i autonomije. Svatko je slobodan Indoneziji ponuditi savjet, no demokratska odgovornost ove zemlje jest da donosi vlastite odluke(...). Osim toga, gonjenje kriminalaca nije uvijek i svugdje put do odgovornosti. Južna Afrika osnovala je Odbor za istinu i mirenje, kako bi se sačinio što potpuniji povijesni popis zločina apartheida(...). Zemlje istočne i srednje Europe odabrale su 'amneziju' za mnoge koji su tijekom komunističkoga razdoblja bili špijuni(...). Takve odluke mogu biti pravilne ili nepravilne, no svaka zemlja mora sama donijeti vlastite moralne odluke, a zatim živjeti s njihovim posljedicama. Ovo je poznata shema u životima svakog od nas pojedinačno, ujedno i ona na koju bi sve zemlje, naročito one koje teže demokraciji, trebalo potaknuti da ju prihvate. Odbaciti indonežansko preuzimanje odgovornosti za postupke njezinih građana bio bi ne samo elitistički i paternalistički postupak, nego i kršenje osnovnih pretpostavki demokratske vlade. Indoneziji bi trebalo dati prostora koji joj je potreban za suočavanje s onim što se dogodilo u Istočnom Timoru (...) i ne dati joj priliku da bude pošteđena niti boli zbog činjenice da je učinila ono što jest niti lekcije života s onim za što se odlučila", piše John R. Bolton, potpredsjednik American Enterprise Institute. THE NEW YORK TIMES 7. VI. 2000. Europu treba uključiti u proturaketnu obranu "Washington i Moskva dva su glavna, ali ne i jedina protagonista aktualne rasprave o proturaketnoj obrani. Mnogi Europljani strahuju da bi američki planovi o uspostavi ograničenoga državnog proturaketnog štita mogli uzdrmati sustav sporazuma koji ograničava ruske i američke nuklearne arsenale, i time potpiriti opasnu novu utrku u naoružanju. Ovoga je tjedna ruski predsjednik Vladimir Putin brzo nastojao raspršiti te europske bojazni. Neposredno pošto je predsjednik Clinton u ponedjeljak otputovao iz Moskve, Putin je doputovao u Rim kako bi promovirao svoju novu alternativu američkom planu - riječ je o zajedničkom sustavu koji bi trebao zaštititi i Europu i Rusiju i Sjedinjene Države presretanjem neprijateljskih projektila neposredno nakon njihova lansiranja. Potankosti ruskoga prijedloga trebaju tek biti razrađene i mogle bi se pokazati tehnološki neizvedivima. Zasad je najveće značenje toga prijedloga ono političke prirode. Putin se nada da će uspješno iskoristiti nelagodu Europe u vezi s američkim namjerama i time onemogućiti ili odgoditi ostvarenje prijedloga Washingtona o uspostavi proturaketnog sustava. Na neki način Putin ponovno poseže za taktikom koju je Moskva - neuspješno - primjenjivala kako bi blokirala stacioniranje američkih raketa srednjeg dometa u zapadnoj Europi prije dva desetljeća. Taj je sovjetski pokušaj propao - uglavnom zato što su vojne činjenice hladnoga rata osiguravale disciplinu europskih partnera Amerike u NATO-u. Danas Europi više ne prijeti ruska vojna sila te Washington više ne bi trebao računati na tako refleksivnu solidarnost. Potencijal za odvajanje Europe od Amerike, sadržan u problemu proturaketnog sustava, bio bi poništen kada bi Washington i Moskva postigli dogovor o prilagodbi Sporazuma o zabrani proturaketnih sustava iz 1972. radi stvaranja uvjeta za uspostavu ograničenog američkog štita. No, takav je dogovor dosad izmicao. Zato se Clintonova vlada mora više konzultirati sa svojim europskim saveznicima oko planiranja proturaketne obrane. Trebao bi također pokušati raspršiti bojazni Kine koja iz razumljivih razloga strahuje da bi američki sustav, kreiran za rušenje desetak sjevernokorejskih raketa, mogao umanjiti značenje i malenog pekinškog raketnog arsenala. Sjeverna Koreja, Iran i Irak možda će uskoro zaista moći lansirati nuklearne bojeve glave na Sjedinjene Države i ostale udaljene zemlje. Ta ozbiljna prijetnja opravdava nastojanja Clintonove vlade da razvije i ispita djelotvorne obrambene sustave i da pokrene nove pregovore o postojećim sporazumima o kontroli naoružanja kako bi dobila dopuštenje za njihovu upotrebu. No, takav sustav ne bi trebao biti uspostavljen sve dok odgovarajuća tehnologija ne bude pouzdano ispitana, a njezina svrha i njezina ograničenja temeljito pretreseni u razgovorima s Rusijom, Kinom i glavnim američkim saveznicima u Europi", smatra komentator. THE WASHINGTON TIMES 7. VI. 2000. Napredak razvratnika "Zahvalni smo što će sve uskoro biti gotovo. Iako smo se na spektakl u kojemu se Clinton pravi važan putujući diljem svijeta već navikli, još potiče nelagodu.(...) Ipak, barem će posljednji Clintonov posjet Europi i Rusiji prošloga tjedna biti ujedno i njegova zadnja turneja na naš račun. (...) Najbolje što se može kazati za ovaj posjet jest da Predsjednik nije materijalno naštetio sigurnosti svoje zemlje pristajući na sporazum o nadzoru oružja s Rusima prema kojemu bi se provela revizija Sporazuma o zabrani proturaketnih sustava (BMT). (Bit će prvi predsjednik u nekoliko desetljeća koji nije ugovorio nikakav sporazum o nadzoru oružja.) Nije da nije pokušao. Clinton je, dapače, iskorištavao svaku priliku da 'proda' svoj prijedlog o državnoj raketnoj obrani (NMD), no nitko nije bio zainteresiran (...). Senator Jesse Helms se zakleo da Clinton neće moći računati na potporu Odbora za vanjsku politiku pri Senatu ako se vrati kući s kakvim polovičnim sporazumom. Umjesto toga, Clinton je uspio zorno dočarati svoju neumješnost. Počeo je u Portugalu, koji sada predsjeda EU-om. Portugal je posjetio uglavnom zbog turizma, za koji bi čovjek pomislio da je dovoljno bezazlen. Međutim, kada se počelo razgovarati o važnim trgovačkim pitanjima između EU-a i SAD-a, nije se postiglo mnogo. (...) Glede najvažnijega od svih pitanja, smanjenju poreza za američke tvrtke koje se bave izvozom, za 15 posto, kojemu se Europljani izrazito protive, nije bilo nikakva napretka - na što je Clinton izrazio svoje 'čuđenje'. Možda je upravo to razlog zbog kojega je Clinton na sljedećoj postaji svoje turneje, u Aaachenu, u Njemačkoj, pokazao izvanrednu inicijativu predlažući uključivanje Rusije u EU. Predsjednik je očito zaboravio da, kako SAD nije član EU-a, nije na njemu da išta predlaže glede eventualnoga članstva Rusije. 'Rusiji se ne smiju zatvarati nikakva vrata', ustvrdio je Clinton(...). 'Niti ona NATO-a, niti ona EU-a.' Europljani, koji pate od loše probave zbog činjenice da su završili s 30-ak manjih država, uključujući i zemlje bivšeg Istočnog bloka, vjerojatno su teško progutali prijedlog za članstvo u EU-u najveće zemlje na svijetu. U Berlinu, Nijemci su pokazali kako imaju neočekivanog smisla za ironiju dodjeljujući Clintonu nagradu Karla Velikog - za njegove prinose europskom jedinstvu. Da, istina je da je Clinton učinio neke stvari po tom pitanju, no uvelike tako što je pokazao kako je SAD nepouzdan partner, što je Europljane, pak, potaklo na pokušaje da se ujedine i stvore jedinstvenu sigurnosnu i obrambenu politiku. Kako se ovo može provesti a da se ne načini šteta jedinstvu NATO saveza, tek treba pokazati. Zatim je njemački kancelar Gerhardt Schroeder uspio čak i poniziti Clintona u javnosti kada mu je, tijekom večere održane u Istočnom Berlinu, poklonio kubansku cigaru, što je potaklo opći podsmijeh. 'I evo, u ruci držim jednu od Fidelovih cigara koju bih želio dati vama', kazao je Schroeder vidljivo iritiranom Clintonu, za kojega su i Kuba i cigare bolna točka. Sljedećega dana Clinton mu je vratio milo za drago ostajući na sastanku s bivšim kancelarom Helmutom Kohlom tako dugo da je zakasnio na inauguracijsku večeru čelnika 'Trećeg svijeta' koju je organizirao Schroeder. (...) Ipak, kruna Clintonove turneje bio je vikend u Moskvi, tijekom kojega je dopustio da ga se nadmudri glede pitanja od osnovne važnosti u cijeloj turneji - raketnoj obrani. To je učinio ruski predsjednik, Vladimir Putin, čelnik zemlje u bankrotu koji ne raspolaže ničim drugim do svojom dovitljivošću kada je u pitanju suprotstavljanje golemoj američkoj superiornosti na svim područjima.(...) Putin je odlučno odbio svaku promjenu Sporazuma o zabrani proturaketnih sustava koja bi omogućila provedbu Clintonova prijedloga - NMD, i umjesto toga briljantno predložio vlastitu raketnu obranu. U intervjuu sa NBC News, Putin je predložio suprotstavljanje prijetnjama razbojničkih zemalja kao što je Sjeverna Koreja suradnjom sa SAD-om. Obrambeni sustav bio bi baziran na moru(...) i omogućavao rušenje sjevernokorejskih raketa nedugo nakon njihova lansiranja, kada su najsporije i još u jednom komadu. Za Ruse i Kineze, ljepota ovog prijedloga leži u činjenici da ne bi smanjio njihove nuklearne kapacitete. To je posebno točno jer, kako bivši direktor CIA-e James Woolsey piše u najnovijem izdanju časopisa National Review, Rusi su 1997. godine uvjerili Clintonovu vladu da prihvati ograničenja američke raketne obrane na brodovima mornarice, što bi ih učinilo beskorisnima protiv ruskih raketa. (Ovakvu izmjenu sporazuma ABM američki Senat nikada nije prihvatio a ne bi ni smio.) Tijekom svog posjeta Italiji ovoga tjedna, Putin je bio dovoljno bezobrazan da predloži ujedinjenu rusko-europsku raketnu obranu. Nekoć su predsjedničkim sastancima na vrhu prethodili mjeseci intenzivnih pregovora; koreografija je bila unaprijed određena. Clinton je sve to promijenio - ili je pokušao to učiniti. Ipak je očito da je, kada je u pitanju pregovaranje o kontroli oružja, potrebno imati više vještine nego što ju ima šarmantni trgovac rabljenim autima (...)", piše Helle Bering. ITALIJA LA STAMPA 7. VI. 2000. Putin zapadnjak "Čini mi se da je Putinov put u Italiju donio jednu sliku ruskoga predsjednika na koju nas do sada njegova politička povijest i javni istupi nisu pripremili. Onu čovjeka koji nastoji više objasniti nego nametnuti svoje razloge. To je kvaliteta koja nije česta kod ruskih čelnika, danas kao ni jučer. Određeni izrazi u službenim izjavama poput 'velike mogućnosti razumijevanja', objavljeni nakon razgovora, otkrivaju gotovo jednu vrstu olakšanja zato što se našlo jednoga ne samo sugovornika pozornog za ono što mu se govori nego i željnog da bude smireno uverljiv. Ako jest tako, onda je to novost koja nije nevažna. Povijesno, ravnodušnost prema osjećajima vlastitoga javnog mišljenja kod ruskog je čelništva proizvela jednaku ravnodušnost prema drugim javnim mišljenjima. (...) Utoliko više se radujemo ako je to plod jedne drugačije mentalne arhitekture koja javnom mišljenju, i prema tome medijima, daje jedan dio procesa donošenja odluka. Radi toga Putin izbjegava i onaj najmanji prizvuk arogancije kojega bi važnost njegove zemlje i mogao opravdati. Psihološkim razlozima Srba objašnjava svoje protivljenje demonizaciji Miloševića. Upućuje da je motiv nesklonosti moskovske crkve posjetu Pape ne u oholosti pravoslavaca nego u njihovoj slabosti, nakon sedamdeset godina izolacije i marginalizacije. Ne vjerujem da je ruski predsjednik nekakav ministrant, niti da je popustljiv ili neodlučan. Sigurno je da ima, kao što je De Gaule imao o Francuskoj, 'određenu ideju' o Rusiji i svojem narodu. No i o međunarodnim odnosima ima jednu ideju koja nije tako različita od naše", piše Boris Biancheri. LA REPUBBLICA 7. VI. 2000. Clark: "Prije bombardiranja savjetovao sam se s odvjetnicima" "Sretan, ali ne i iznenađen, zbog 'oslobađanja' NATO-a kako je prošloga tjedna odlučio Haaški sud, general Wesley K. Clark povjerava 'Repubblici' jednu malo poznatu pojedinost (no vrlo znakovitu) glede sedamdeset osam dana i noći rata na Kosovu: 'Kako bi izbjegli kršenja međunarodnih zakona svaku su vojnu akciju preispitivali naši odvjetnici'. Ozbiljno, generale? Znači li to da je američka manija glede odvjetnika, koji se angažiraju za svaku prigodu, počevši od brakova do seksualnih odnosa, zarazila i umijeće ratovanja? Objasnite nam bolje, gdje su se nalazili ti odvjetnici koji su imali utjecaj glede ciljeva koje treba napasti? 'Bili su Avianu, glavnoj zračnoj bazi, odakle su kretala bombardiranja Srbije, no i u raznim prijestolnicama: Londonu, Washingtonu, Parizu'. (...) S druge strane, ono što Clark ne želi shvatiti jest da je upravo takvo legalističko i virtualno postavljanje ofenzive protiv Miloševića u korijenu slabe popularnosti pobjede. (...) - Generale, Repubblica je prošloga tjedna najavila rezultate povjerenstva Haaškog suda: tužiteljica Carla Del Ponte je u pismohranu stavila prijave iznesene protiv NATO-a. Kako ste primili vijest? = Nakon mnogih kritika, iskusio sam određeni osjećaj zadovoljštine zahvaljujući ocjeni Del Ponteove. Kao što sam govorio, uvijek sam nastojao ofenzivu voditi obzirno, uz puno poštivanje međunarodnoga zakona i političkih odluka. - NATO su suci 'oslobodili', ali ne još i vojni stručnjaci, kako objašnjavate da glede Kosova nije bilo istog osjećaja ponosa i domoljubja kao nakon drugih pobjeda? = To je jedna hamletovska dvojba koja me progoni sve od kraja kampanje. Smatram da prečesto politički svijet i javno mišljenje očekuju 'apsolutističke', manihejske odgovore, pa i kada je stvarnost nejasnija. Jednostavnije je, primjerice, objasniti razloge jednog totalnog rata, nego one jedne artikulirane kampanje, poput one na Kosovu. (...) - Jedan od kritičara bio je vaš prethodnik na mjestu vrhovnog zapovjednika NATO-a, George Joulwan, koji je prošlog tjedna u jednom intervjuu Repubblici ponovio prigovore ratu vođenom samo s 5000 metara visine. Nije li bilo kašnjenja u pripremi kopnene kampanje? = I prije početka neprijateljstava imali smo planove intervencije na terenu. U svibnju 1999. u Pentagonu sam predstavio jedan prijedlog. Nitko ga nije osporio. No nisam dobio formalno odobrenje niti od Pentagona niti od drugih zemalja NATO-a kako bih stvarno prešao na fazu planiranja kopnenog napada. Poslije nije bilo potrebe za tim jer se Milošević predao. (...) - (...) Prema tjedniku Newsweek, primjerice, NATO je uništio samo četrnaest srpskih tenkova, u odnosu na više od stotinu koliko se govorilo iz Bruxellesa. = Tko se razumije u vojne stvari dobro zna da statistike te vrste imaju ograničenu vrijednost: ono što je važno nije broj uništenih vozila nego učinak kampanje. U našem je slučaju bilo važno prisiliti Miloševićeve snage da se skrivaju, da se zatvore, gubeći tako inicijativu na vojnom polju. (...) - Mislite li da će povijest imati manje oštar sud glede vašeg rata? = Nemam dvojba, ali će biti potrebno vremena. Važno je, u međuvremenu, ne uzalud potrošiti uspjeh. Apsurdno je, primjerice, postaviti jedno umjetno ograničenje na boravak NATO-ovih postrojba na Kosovu. Tijekom hladnoga rata mi Amerikanci smo u Europi ostali 40 godina, i još smo tamo. Ne vidim zašto bi morali ubrzati povratak kući naših vojnika, koji daju značajan doprinos stabilnosti i preporodu regije (...)." Razgovor je vodio Arturo Zampaglione. FRANCUSKA LE MONDE 7. VI. 2000. Lord Russell-Johnston: Nedopustivo ponašanje Rusije "Bezočnici kažu da je danas u diplomaciji običaj pozivati se na ljudska prava i uživati u praznim frazama koje su politički ispravne. Isto tako, čuditi se kad se digne glas za poštovanje ljudskih prava. U prigodi nedavne sjednice stalnoga povjerenstva u Dublinu, parlamentarna skupština Vijeća Europe jasno je očitovala neslaganje s izjavom o sukobu u Čečeniji koju je nekoliko dana ranije prihvatio ministarski odbor, vlada te organizacije. Parlamentarci su bili razočarani govorom - koji je ocijenjen slabim i odveć udvornim - četrdeset i jednog ministra vanjskih poslova. Naime, ovi su zadnji radije izrazili svoje zadovoljstvo nekim obećanjima koje je dala Rusija, umjesto da pokažu zabrinutost - da ne govorimo o osudi - zbog brojnih neispunjenih obećanja. Mnogi su promatrači izvukli iz toga dva zaključka: prvo, oštra osuda koju su parlamentarci izrekli ministarskom stajalištu mogla bi biti znak institucijske krize unutar Vijeća Europe; drugo, prijepor između skupštine i ministarskog odbora mogao bi se protumačiti željom parlamentaraca da izbace Rusiju iz organizacije. Oba su zaključka neopravdana. U demokraciji, nesuglasica između parlamenta i izvršne vlasti nije neobična stvar. Skupština ima važnu političku ulogu i treba da jamči demokratsku jasnoću izvršnog tijela Vijeća Europe. Tu ulogu jača činjenica da članovi skupštine sjede u parlamentima svojih zemalja. Nesuglasica - koja se ne da sakriti - tiče se procjene težine nepoštovanja obveza koje je Rusija preuzela ulaskom u Vijeće Europe, organizaciju koja se zalaže za zaštitu ljudskih prava, za demokraciju i za pravnu državu. Ona se također tiče mjera koje treba poduzeti da bi ta država popravila svoje ponašanje. Na zadnjoj sjednici, nakon više mjeseci strpljivog, ali bezuspješnog nagovaranja, skupština je odlučila kazniti članove ruskog izaslanstva oduzimanjem prava glasa. Ona je isto tako zatražila od ministarskog odbora da pokrene postupak za isključenje Rusije ako do sljedeće sjednice skupštine, koja će se održati koncem lipnja, ne pruži dokaze o brzom i očitom napretku u poštovanju načela za koja se zauzima Vijeće Europe. Skupština nije reagirala tako zato što želi isključiti Rusiju iz organizacije, već zato što je uvjerena da Rusija može ispuniti svoje obveze, tj. postupati kao odgovorna demokratska europska država koja poštuje temeljna prava svih svojih građana. Skupština je istodobno odlučno osudila sve povrede ljudskih prava za koje su odgovorni Čečenci. No prije nego je i razmislio kakvo će stajalište prihvatiti, ministarski je odbor poslao Rusiji dva signala koja, po mom sudu, nisu prikladna. Prvo, rekao je da se nijedan dokument o Čečeniji neće prihvatiti bez pristanka Rusije. Zatim, unaprijed je isključio mogućnost sankcija. U takvim se okolnostima rezultat ministarske sjednice u potpunosti mogao predvidjeti, uz mogućnost da se Rusija prepusti samokritici i načini pritisak na samu sebe kako bi promijenila narav svog upletanja u Čečeniji! Čini se da međunarodna zajednica ne želi otići predaleko pozivajući na red Rusiju koja, međutim, očito krši osnovna ljudska prava. Europska unija i Sjedinjene Država snose u tom smislu posebnu odgovornost. Branitelji morala u vanjskoj politici bave se stanjem u Čečeniji kao da se hotimična i nerazmjerna uporaba sile može protumačiti stanovitim nedostatkom praktične vještine i stručnosti na ruskoj strani i kao da je nepostojanje istrage o povredama ljudskih prava bilo čin upravnih skretanja koja će se uskoro ispraviti. Jako smo daleko od realpolitike. U doba hladnoga rata Zapad je održavao odnose s protivnicima, ali ga to nije sprječavalo da ih osuđuje zbog kukavnih rezultata na području demokracije i ljudskih prava. Nije bilo ni govora o tome da se zatvore oči. Ako se želimo baviti geopolitikom, ne smijemo provoditi nojevu politiku koja je pokazala svoju nedjelotvornost; o čemu svjedoči najnovija povijest Europe. (...) Novo stajalište Moskve zabrinjava. Ono možda zadovoljava neke jastrebove u Kremlju i u vojsci, ali zastrašivanje je jedno, a ulijevanje poštovanja drugo; uvjeren sam da bi većina Rusa da može birati, prije izabrala poštovanje, a ne strah. Na našim je vladama odgovornost da jasno upozore Rusiju da je njezino sadašnje ponašanje nedopustivo. One također ne smiju žrtvovati Vijeće Europe pogađajući se s njegovim načelima i vrijednostima. Jako je neozbiljno htjeti riješiti ruske teškoće tvrdeći kako one ne postoje. Skupština pak preuzima tu odgovornost. Ona želi da Rusija ostane na brodu, ali ne po cijenu njegova potonuća", piše lord Russell-Johnston, predsjednik parlamentarne skupštine Vijeća Europe. LIBERATION 7. VI. 2000. Putin se srdi na Francusku "Vidio je Papu, englesku Kraljicu, američkoga Predsjednika. Do konca srpnja najavio je posjet Španjolskoj, Njemačkoj, Japanu, a vjerojatno i Kini. No Vladimir Putin nema vremena za posjet Francuskoj: ruski Predsjednik prezire Pariz. Međutim, francuska strana nije kriva što je ugovorila susret. Već 4. veljače, u prigodi posjeta Moskvi, ministar vanjskih poslova Hubert Vedrine predao je Putinu, tada premijeru koji je bio uvjeren u pobjedu na predsjedničkim izborima 26. ožujka, poziv Jacquesa Chiraca. Tako je Francuska prva zemlja koja je - prije njegova izbora - pozvala Putina, čije djelovanje u Čečeniji otvoreno napada. No novi je ruski Predsjednik nezahvalan. Nakon izbora na predsjedničku dužnost, on drži da je potrebnije otići u Veliku Britaniju, zatim u Uzbekistan i Tadžikistan, u Ukrajinu, Italiju itd. Zacijelo nije zaboravio francuski poziv. No isto tako nije zaboravio ni prigovore zbog Čečenije, Vedrineovu izjavu koja govori o 'kolonijalnom' sukobu, prikrivene zamjerke zbog ruske nedjelotvornosti u pronalaženju fotografa Bricea Fleutiauxa koji je bio talac u Čečeniji i, napokon, 'vodeću' ulogu Pariza na različitim susretima na vrhu u osudi ruskoga upletanja. Ruski Predsjednik koji je petnaest godina proveo u KGB-u, dobro, dakle, pamti. Većinom hladnokrvan, oslobađa se suzdržljivosti samo kad govori o Čečeniji. Ta mu tema osobito leži na srcu. U prigodi posjeta Londonu, razbjesnio se, ali to nije pokazao, na novinare koji su napadali izgrede 'federalaca' u Čečeniji. Postoje i drugi razlozi te zlovolje. Bez prošlosti i političke karijere, Putin si stvara ugled državnika koji otvara novo razdoblje 'diktature zakona' i obnovljene moći. U tu se svrhu mora bezuvjetno distancirati od svoga savjetnika Borisa Jeljcina, starog predsjednika koji je izgubio ugled u škandalima. Zato se u vanjskoj politici mora očitovati protiv njegovih odluka, kao što je promicanje Pariza u povlaštenog partnera. Putin također želi označiti početak 'nove' vanjske politike koja će se temeljiti na 'interesima Rusije'. Moskva se više neće pokoriti Zapadu. U prigodi nedavna posjeta Billa Clintona, ruski se Predsjednik nije posebno trudio da se svidi svom gostu. Svađa s Parizom za 'veliku Rusiju' je tek sitnica: francuska je gospodarska nazočnost skromna, a Putin se u traženju ulagača radije okreće Italiji. U Parizu je čarobna riječ 'smirivanje strasti': razočarani smo, svakako, ali nije se dogodilo ništa što se ne da popraviti. Afera se ipak smatra dovoljno neugodnom da bi se o njoj govorilo javno. 'Sve to kazuje da je ono što smo rekli o Čečeniji bilo na mjestu', kaže Vedrine, predviđajući da će to 'proći bez posljedica i da neće potrajati'. 'Putin ne ide u Pariz koji od toga ne pravi dramu', bio je jučer naslov u dnevniku 'Novie Izvestija'; 'Ne treba biti Talleyrand da bi se shvatilo zašto je Moskva hladno suzdržana prema starom miljeniku (Francuskoj): to je odgovor na krupne riječi Pariza o Čečeniji.' 'Francuska više nije', nastavlja list, 'među velikim ruskim prioritetima, a krivnju za to može svaliti samo na samu sebe.' Službeno, poziv se još razmatra. Problem je što je Putinov program sve natrpaniji. Francuzi odgovaraju da je i njihov predsjednik jako zauzet. Jedno je sigurno: budući da Pariz 1. srpnja preuzima dužnost predsjedatelja Europske unije, Putin će posjetiti Francusku u listopadu u prigodi susreta na vrhu između EU-a i Rusije. No dopusti li mu njegov vremenski raspored, nije isključeno da do tada neće skrenuti u Pariz...", iz Moskve izvješćuje Veronique Soule. NJEMAČKA DIE WELT 7. VI. 2000. Politika s novim patosom "Četrnaest šefova vlada iz lijevoga spektra koji su u Berlinu razmjenjivali savladivost globalnih financijskih tržišta, nailaze na temeljne teškoće: sve socijaldemokratske teze o pravednosti pretpostavljaju zatvoreno narodno gospodarstvo. To se ne može poreći: pokretljivost financijskog kapitala izmiče punu zaposlenost. Za anticikličku politiku vladama nedostaje financijska snaga. Državne mjere uz pomoć deficitarnije proračunske politike, sustava socijalnih osiguranja i pravedne razdiobe poreznoga tereta gube tlo. Jednakost se više ne može postići: financijski i ljudski kapital izmiču, klize poput žive. Društvo budućnosti bit će društvo intelektualno bolje opremljenih. Ralf Dahrendorf ipak ima pravo: 'socijaldemokratsko stoljeće' je prošlo, država blagostanja - nacionalna država s granicama. Jamčila je društvenu povezanost i poduzetničku strukturu, koja je izlazila u susret zahtjevnim skupinama. Što učiniti? Ljevica u Europi i izvan Europe treba novu legitimaciju. Umjetnost da se neuređeno tržište kapitala, vremensku i dioničku domovinu autonomne individue proizišle iz vrućih i hladnih svjetskih ratova definira kao desne, nije dostatna. John Gray iz 'London School of Economics', nekada na strani gospođe Thatcher, danas kritički Pavao, izjednačuje slobodno tržište ('Overkill moderne') s američkom nejednakošću, golemim stopama uhićenika (jedan posto građana SAD-a sjedi iza rešetaka), elitnim getima i razaranjem obitelji. Kritika preobraćenika je dalekovidna i pretjerana. Prema njoj je dakle Clinton bio samo alibi berlinskoga kruga. 'Liberali' kojima pripada, u SAD-u su manjina. SPD, europska ljevica, a i kršćani stranačkoga spektra moraju danas pjevati pjesmu globalizacije, pa čak i 'uvredljive' kitice slobodnog prometa kapitala i zatim ipak zajednički upadaju u cantus firmus 'nadzora', 'transparentnosti', 'aktivne uloge politike' kao prve svrhe pravde. Nesuglasice se ne mogu prečuti. Suglasnost postoji samo o tomu da nesređeni proces ne smije dospjeti u 'krive' ruke, pri čemu je taj pojam velikoga raspona i pojašnjava novu teoriju konspiracije: između berlinske sjednice šefova i stockholmske sjednice o holokaustu u veljači, na kojoj je donesena odluka o sankcijama protiv Austrije, postoji sveza. Borba protiv rasizma, neprijateljstva prema strancima i neciviliziranog kapitalizma treba tvoriti europski identitet, objašnjavati kulturu, vezati medije, stvarati škole i usput osiguravati vlast. Pouzdano legitimiranje teži za ustavom. A europska je konstitucija odlučujući cilj vremena. Pojedini politički i ekonomski kulturni elementi koji u krugu slove kao fundamentalni, ali neizbježni, istodobno su suvremene utvrde jedne sociologije vlasti za koju stranke i zastarjeli programi starog socijalnog prosvjećivanja više ne nude dovoljan oslonac. Povjerenje u njih uglavnom je izgubljeno, prohujalo sa svršetkom svih miljea IX./XX. stoljeća. Ciklus konferencija započet u Stockholmu i Berlinu stoga je početak nove politike pokreta, novog pronalaženja istine koje se u neskromnom izričaju obilježava kao vodeći napjev za eru nasljednicu prosvjetiteljske epohe od 1789. do 1989. (John Gray). Na mjesto stranaka stupa civilno društvo o kojemu se berlinska izjava izričito ali i diferencirano izrazila, jer se posebna politika nevladinih udruga, građanskih inicijativa, udruga za zaštitu okoliša i vjerski obojenih skupina za sada suprotstavlja profesionalnoj politici. Oni traže suverenu vlast i pravo zakonodavne inicijative, proglašavaju spajanje reprezentativne i participatorske demokracije koja ide ispred temeljnog tipa europskog ustava. Pozorni, kakvi već 'lijevo' usmjereni šefovi konferencija jesu, ipak su shvatili da civilno društvo nije jednostavno konkurencija ni antipod, nego društveni model na temelju nadziranog kapitalizma civlizacijskih vrijednosti, koje ponajprije uzima na nišan solidarnost, pravednost, socijalne norme i okoliš kao i humanost, nejednakost, rasizam i neprijateljstvo prema strancima, dakle sve 'ono što je desno'. Za lijeve vlade i stranke razumljivo je prihvatiti kao prigodu 'Povelju europskih građanka i građana' koju je Europski forum civilnoga društva predočio u Rimu 22. ožujka 1977. Njezina preambula zahtijeva 'da vlast pripada građankama i građanima, a ne tržištu ili tehnologiji'. Dokumentom se provlači predmoderni patos. Njegovu Maginot politiku, jasno usmjerenu protiv 'kalifornijskog kapitalizma', Schroeder i Blair ipak ne mogu prihvatiti - Jospin možda bi - no civilnom društvu kao koncept i zbirni pokret pruža neku vrstu plebiscitarnog temelja i legitimacije za traženje većine u teško doba globalizacije svih ekonomskih životnih odnosa" - piše Herbert Kremp. SRBIJA POLITIKA 7. VI. 2000. Clintonov propali izlet "(...)Posjet Rusiji, ukupno gledano, nije donio Clintonu ni jedan važniji politički bod (unaprijed je dogovoren sporazum o uništavanju 68 metričkih tona plutonija). Clintonov domaćin predsjednik Vladimir Putin ostao je i za njega i za Amerikance zagonetna ličnost - suzdržan, formalan, ozbiljan, analitičan i nepokolebljiv. Clinton i Putin su razgovorali, ali se monolozi nisu pretvorili u dijalog o kome je američki odlazeći predsjednik sanjao, pa nije dogovoren nikakav napredak u dogovorima o daljem usklađenom smanjivanju broja nuklearnih bojevih glava, niti je postignuta - u Washingtonu planirana - 'velika pogodba' prema kojoj bi ruski lider prihvatio tezu o bezazlenosti antiraketnog obrambenog 'štita'(...) S nezadovoljstvom ovdje se priznaje da je iz američko-ruskog sastanka na vrhu jedino Putin izvukao korist, potvrdivši se kao vođa velike svjetske sile, a Clintonovi razgovori u Lisabonu i Berlinu samo su potvrdili odluku Europe da se ljubazno ali bez žaljenja oprosti od Clintona i pričeka dolazak novog američkog predsjednika. A Clinton? Po svemu sudeći, on je uživao u ulozi važnog, dobrodošlog turista. Nisu ga uzimali previše ozbiljno, ali on se lijepo provodio, zaokružujući o sebi sliku predsjednika koji će se pamtiti po tome što je volio putovati svijetom. Po čemu će još biti zapamćen, dobro je poznato."