US WP 26. 4.KOSOVO: SPORO ALI SIGURNO

SJEDINJENE DRŽAVE THE WASHINGTON POST 26. IV. 2000. Kosovo: spor ali siguran put "Ljudi su u velikoj zabludi u pogledu Kosova. Senatori tvrde da NATO tamo više nema što raditi, da se američko javno mnijenje okreće protiv ove operacije i da SAD teret treba prebaciti na Europljane. Kolumnisti raščlanjujući nerede koji se nastavljaju i zaključujući samo da nastojanja za izgradnju multietničkog društva zaostaju, pozivaju da NATO tiho prihvati podijeljenost na Kosovu. No to je kratkovidno stajalište. Nepovijesno i nerealistično. Godinu dana nakon zračnoga rata kojega je proveo NATO, Clintonova vlada i Savez imaju pravo tražiti da im se pripiše određena mjera uspjeha (...). Ovaj rezultat često zasjenjuju izvješća o najnovijim zvjerstvima. No vlada je u pravu kada tvrdi kako je postigla svoje ciljeve - istjerati ubilačke srpske snage s Kosova, a uvesti međunarodne mirotvorce predvođene NATO-om, te vratiti većinu izbjeglica - kosovskih Albanaca. U bilo kakvoj uravnoteženoj prosudbi situacije, to bi značilo ozbiljan plus. Naravno, stanje je obilježeno i teškim minusom. Ostaje mračno nepovjerenje među jugoslavenskim etničkim skupinama. Prošle godine, albanski Kosovari, tjerani željom za osvetom, istjerali su s Kosova većinu Srba(...). No ovo je Balkan. Ovdje se igraju drukčije igre. Etnički pulsovi kucaju bliže površini. Uništavanje koje je oblježilo proteklih 10 godina raspada stare Jugoslavije oslabilo je poštivanje zakonodavne države, poštivanje političkoga pluralizma i ljudskih prava. U takvim kulturološkim i političkim uvjetima, nije čudo što se Srbi i Kosovari i dalje međusobno ubijaju(...). Jedina je prava novost da su čak i izmorena policija i mirotvorci imali uspjeha u oživljavanju eventualnih mogućnosti mirnije vrste suživota. Ukratko, stanje je teško no ne i beznadno. Intervencija NATO-a na Kosovu, provedena u ime multietničkog društva, nije imala mnogo uspjeha u uspostavi takva sustava. To ide u prilog gledištu skeptika da treba eksplicitnije i konačnije pristupiti rješavanju etničkog problema. Da bi jugoslavenski problem bio riješen kad bi se svaka etnička skupina mogla ujediniti na području koje joj pripada, unutar granica takva područja. Odavde sklonost koja se sada pokazuje prema(...) prilagodbi granica ili preseljenjima populacije - ili unutar manjeg područja kao što je Kosovo, ili unutar većih, kao što je Velika Albanija(...). Prilagodbe granica? Transferi populacija? Oba pojma su primamljiva no potencijalno opasna. Ne bismo trebali ignorirati rasni podtekst pri definiranju država i kategoriziranju pojedinaca u pretežno etničkim terminima. Niti poremećaje i nepravde koji bi ponovno dobili na snazi nakon formalne separacije jugoslavenskih plemena. Niti dodatnu štetu osnovnom europskom konceptu nepovredivosti državnih granica.(...) Bilo bi šokantno na američki imprimatur primijeniti iste one gangsterske taktike koje su osuđene kao "etničko čišćenje" kada su Srbi potakli raspad Jugoslavije. Neki Srbi još igraju ovu istu opaku igru na Kosovu. Kao i neki od Kosovara. Treba izolirati krivce na obje strane(...). Trebali bismo tražiti pravu razinu rezerve kako bismo druge u savezu doveli u središte akcije i odgovornosti. Trebali bismo težiti i pravoj razini uključenosti kako bismo ojačali odlučnost Europljana i pokazali da su interesi Amerikanaca ispunjeni. Imam dojam da je vlada, unatoč prije počinjenim pogrješkama taktike i 'timinga', sada na pravom putu. Istina je da su sve bolje alternative istrošene već godinama prije. Unatoč tome, bolji put na Kosovu jest zadržati što je moguće više ljudi - i Srba i Kosovara - u njihovim domovima gdje im mirotvorci mogu pomoći pri ponovnoj uspostavi normalnog života. Za ovo će biti potrebno mnogo vojnika i mnogo godina - istina koju je predsjednik Clinton oklijevao priopćiti američkom narodu", piše Stephen S. Rosenfeld.