US IHT 20.4. TAL. DEMOKRATI-NEUSPJEH?

SJEDINJENE DRŽAVE THE INTERNATIONAL HERALD TRIBUNE 20. IV. 2000. Talijanski demokrati riskiraju neuspjeh ondje gdje su Španjolci uspjeli "Tzv. Druga talijanska republika prošloga je vikenda zapala u tešku krizu kada se pretjerana samouvjerenost premijera Massima D'Aleme sučelila s ponovnim usponom političke desnice, predvođene medijskim moćnikom, bivšim premijerom Silvijem Berlusconijem. Berlusconijeva koalicija (...) dobila je predsjednička mjesta u osam od 15 pokrajina, nakon kampanje koja se opisuje kao najružnija u modernoj Italiji. Pobjeda desničara mnogo je veća nego se očekivalo. (...) Berlusconijev povratak na vlast zaustavio bi dovršavanje izbornih reforma koje su bitne da bi Italija dobila stabilni dvostranački sustav. Osim toga, Berlusconi je, dok je obavljao dužnost premijera, bio optužen za ozbiljne sukobe interesa u svezi sa svojim privatnim poslovima i medijskim vlasništvom. On je, pak, kazao da je osnovni razlog zbog kojega se počeo baviti politikom bio u tomu da zaštiti svoje televizijske interese. Razlika od događaja koji su se zbili u Španjolskoj (...) je golema. Prošloga mjeseca španjolski birači potvrdili su novu desničarsku vladu na izborima koji su stranci premijera Josea Marie Aznara dali apsolutnu većinu u Parlamentu. Izborima je simbolično dovršen španjolski demokratski oporavak, nakon četiri desetljeća autoritarne i reakcionarne vlade pod generalom Franciscom Francom, čovjekom koji je svrgnuo republikansku vladu u građanskom ratu koji je trajao od 1936. do 1939. S uspostavom demokracije, zemlja je 1982. izabrala socijalističku vladu, koja je upravljala temeljitim gospodarskim i kulturnim promjenama Španjolske, a 1986. ušla u EU. Izbor Aznara, 1996., nakon kojega je uslijedio trijumf prošloga mjeseca, znači da je Španjolska sada dokazani sustav demokratske promjene. Birači su se okrenuli od zavodljivog socijalizma njihova bivšeg premijera, Felipea Goznaleza, čija je vlada Španjolsku iz siromašne zemlje učinila jednom od najbogatijih i najobrazovanijih zemalja u Europi. Danas je za brojne mlade ljude desnica moderan i otvoren sustav, dok ljevica označuje prošlost. To je dijelom tako jer je desnica danas prihvatila mnoge ideje i vrijednosti koje su promijenile Španjolsku u razdoblju između 1982. i 1996. godine, za vrijeme vladavine socijalista. Postignuta je politička modernizacija. U Italiji je D'Alema došao na vlast s koalicijom centra i ljevice, 1998., nakon Romana Prodija, koji je sada predsjednik Europskog povjerenstva. Prodi je, kao premijer, proveo niz reforma koje su uspješno pripremile Italiju za prihvaćanje jedinstvene valute, eura, u siječnju 1999. Međutim, izborne su reforme kasnile, kao i promjene zakona o medijima koji su, u vrijeme Berlusconijeve vlade 1994., Berlusconiju omogućavale da utječe na državne mreže kao i na tri privatna lanca koje posjeduje. D' Alema se nadao kako će najvažniju izbornu reformu centra i ljevice provesti sljedećega mjeseca. Naime, referendum, čije je održavanje predviđeno za 21. svibnja, predložio bi, između ostaloga, ukidanje onoga što je preostalo od proporcionalnog zastupanja na parlamentarnim izborima. Proporcionalno zastupanje općenito se smatra zaslužnim za kroničnu nestabilnost i slabost talijanskih vlada, još od Drugoga svjetskog rata. (...) Sada, međutim, referendum možda neće biti niti održan. Berlusconi umjesto toga želi rane parlamentarne izbore, kako bi iskoristio povoljan trenutak. (...) Poraz D'Alemine koalicije zapravo je neuspjeh centra i ljevice da zadovolji birače u rečenim pitanjima. Koalicija je izgubila svoje jedinstvo i osjećaj za ciljeve. Berlusconi uspjeh uglavnom duguje svojim marketinškim vještinama i uspjehu pri pretvorbi političkog pokreta u nešto nalik na športski klub. Pobijedio je u političkoj kampanji koja se pretvorila u vrstu zabave. U tomu je nadmašio čak i američke političare. Zemlje članice EU-a prije nekoliko tjedana uzbudile su se zbog Austrijanca Joerga Haidera, čija je Slobodarska stranka postala koalicijski partner u austrijskoj vladi. On je mini-demagog koji (...) svoj utjecaj duguje neodgovorosti glavnih stranaka. Berlusconi je, s druge strane, ozbiljan politički fenomen. On prakticira nešto što bi se moglo nazvati postmodernom demagogijom, koja nema obzira prema onome što se nekoć smatralo politikom i kombinira zabavu, informiranje i moć vlade (kada ju ima) u vlastitu korist", piše William Pfaff.