IT-23.IV.-MANIFESTO-TAL.ZLOČINI-2.SVJ.RAT

ITALIJA IL MANIFESTO 23. IV. 2000. Ono što nećemo vidjeti na televiziji- Etničko čišćenje, genocid, mučenja. BBC optužuje talijanske generale, Rai Uno cenzurira. Rai Uno je kupio prava od BBC-a, no zatim nije imao hrabrosti emitirati. G. 1989. veliki dio europskih televizija prikazao je Fascist legacy: a promise fullfilled (Naslijeđe fašizma: ispunjeno obećanje), dokumentarni film u dva dijela o Talijanima u ratovima u Africi i Jugoslaviji. (...) To su slike koje smo nedavno ponovno vidjeli u Bosni, na Kosovu. Mijenja se samo odora. I ako se danas, opravdano, traži Haaški sud za Miloševća, prije više od 50 godine netko je isto takvu pravdu tražio za Badoglia i Grazianija, da navedemo samo najglasovitije od tisuću Talijana, koji su na popisu kao ratni zločinci. Popisu zaboravljenom u nekom odjelu palače UN-a. Ta pravda nije nikada ostvarena, jer su, kao što je 1989. u Londonu kazao mladi redatelj dokumentarca, engleski povjesničar Ken Kirby,'Britanci i njihovi američki saveznici spriječili izručenje ratnih zločinaca kako ne bi oslabili protukomunistički frontu u Italiji'. U dokumentarnom filmu navodi se i general Mario Roatta, zapovjednik II. armije (Oružane snage Slovenia Dalmazia - 'Supersloda') koji je zajedno s Hitlerovim divizijama 6. travnja napao Jugoslaviju, anektirajući dio Slovenije (takozvanu ljubljansku provinciju), jedan dio Dalmacije i Bosne i Crnu Goru. Roatta je zapovijedio ubijanje talaca, uništavanje kuća i sela, deportaciju desetaka tisuća Slovenaca i Hrvata kako bi ih zamijenio talijanskim kolonistima. U 29 mjeseci talijanske okupacije Slovenije povjerenstvo za ratne zločine nabrojilo je više od tisuću ubijenih slovenskih talaca, 2500 tijekom čišćenja područja, 200 umrlih zbog mučenja ili ubijenih iz najrazličitijih razloga, više od 900 strijeljanih partizana, 35.000 Slovenaca, muškaraca, žena, djece, deportiranih u koncentracione logore u tom području ili u Italiji (sveukupno njih 150), gdje je veliki dio umro od oskudice, bolesti i gladi. Tragično poznati logori na Rabu u Dalmaciji, Gonars u Friuliju, Renicci u Toscani, gdje su uvjeti života bili nezamislivi. Na Rabu, ogoljelom otoku, tučenom ledenom burom, umrlo je na tisuće, poglavito djece i Židova koje su Talijani 'dobri ljudi' prihvatili u bijegu pred nacistima i nacikatoličkim ustašama Ante Pavelića, Mussolinijeva prijatelja, 'ducea' neovisnoga hrvatskog kraljevstva kojim se nadahnjivao Tuđman. Roatta, na jednom skupu organiziranom 1981. u SAD-u neki su židovski povjesničari spomenuli kao pravednika, jer je spasio mnoge njihove istovjernike. No nitko nije dodao da je veći dio njih završio na Rabu ili drugim koncentarcionim logorima, a nakon 8. rujna 1943., izravno u rukama nacista i ustaša, s jedinim odredištem: pećima. Oni među interniranima, Židovi i nežidovi, koji su se uspjeli spasiti iz logora na područjima pod talijanskim utjecajem, pridružili su se partizanima, kao i mnogi talijanski vojnici koji su odbili nastaviti Mussolinijevu samoubilačku i denacionalizirajuću politiku. No taj dio naše povijesti nikada nije istican. Jer su se poslije, kao iz impresivne crne rupe, pojavile samo fojbe, 'okupacija' Trsta od Titovih postrojba, talijanski (ali i hrvatski i slovenski) egzodus iz Istre. To je kronika ovih posljednjih godina. Ne više povijest, slike, dokumenti, sjećanja i svjedočanstva, nego 'zaborav prošlosti' u najmanju ruku uznemiravajući", pišu Francesca Longo i Matteo Moder.