IT-12.4.REPUB-OSUDA POV.REVIZIONIZMA

ITALIJA LA REPUBBLICA 12. IV. 2000. Pobijedila je povijest "Mogu li se počiniti kaznena djela koja podliježu sudskom gonjenju, krivotvoreći povijest? Jesu li sudovi osposobljeni da rješavaju akademske rasprave? Očito ne, barem u liberalnim društvima. Praksa u totalitarističkim društvima je suprotna: komunističke diktature, kao i one naci-fašističke, nametnule su pedagošku i ortodoksnu povijest, obvezale znanstvenike da se toga drže, kažnjavale ili ušutkivale one drugoga mišljenja. Ako je tako, kako može jedan sud jedne demokratske zemlje, antiideološke, pragmatične poput Engleske, donijeti presudu koja se odnosi na povijesno tumačenje, koliko god pogrešno? U koji se kontekst smješta osuda engleskog pisca Davida Irvinga pred visokim sudom u Londonu, zbog njegove knjige u kojoj je Auschwitz nazvao 'Disneylandom za turiste', jer je, prema autorovom mišljenju, veliki dio Židova umro od tifusa i oskudice? (...) Nitko Irvinga nije doveo pred sud. Upravo je on krenuo pravosudnim putovima kako bi osudio profesoricu Deborah Lipstadt, s katedre za proučavanje holokausta na sveučilištu u Atlanti (SAD), kao i izdavačku kuću Penguin, zato što je objavila knjigu u kojoj je označen kao netko tko 'niječe' holokaust. (...) Sudac mu nije dao za pravo stoga što je opće pokazano, kao što kaže presuda, da je Irving 'stalno ih iskrivljujući, manipulirao povijesnim dokazima iz ideoloških razloga... te da je iz istih razloga Hitlera prikazao u neopravdano povoljnom svjetlu, poglavito u njegovu odnosu prema Židovima'. Obrazloženje londonskog sudstva ne poziva se, dakle, niti komparativno na važeći zakon u Njemačkoj (od kraja pedesetih godina na Adenaurovu inicijativu) ili na zakon neke druge zemlje koja nijekanje holokausta smatra kaznenim djelom. To je odluka koja nema ništa sa slobodom povijesnog istraživanja, nego s onim ustavnim i zakonskim načelima koji za cilj imaju sprječavanje ponovnog rađanja nacizma i slobodnog izražavanja rasizma, željnog obraniti čast svojeg podrijetla, 'čisteći' ga lažima. Razgovor bi se mogao ovdje završiti kada suđenje Irvingu i tumačenje, koje je, barem prije presude, dao Hobsbawn, ne bi postavljali neka pitanja koja zaslužuju dublje promišljanje. Prvo je pitanje je li taj fenomen, koji se vodi pod imenom 'negacionizam' ili 'redukcionizam', težnja k preispitivanju povijesti, na temelju novih dokumenata ili produbljenih istraživanja, ili pak jedna, prilično aktualna, politička operacija. Skloniji sam, bez dalnjega, ovoj drugoj opciji. Razlozi se (...) nalaze u raširenom pojavljivanju ideje o Europi kao civilizaciji ugroženoj u njezinoj etničko-kulturalnoj biti. Ugroženoj od mondijalizacije s američkim obilježjem, kao i od useljevanja iz istočnog i Trećeg svijeta, od snažnih moći međunarodnih financijskih krugova (više ili manje židovskih) ili od komunizma koji se sve više ponovno pojavljuje iz svoga pepela. U tom ozračju koje se širi poput mrlje ulja, obnavljanje desničarskog europeizma s nacističkim obilježjem ima svoju unutarnju logiku, premda se, u nekim točkama, preklapa s antiamerikanizmom, uvijek prisutnim u nekim dijelovima ljevice, bilo katoličke, bilo postkomunističke. Populizam zatvara krug. Ekonomsko-palingenetsko-vjerske spekulacije, potpisane od 'katastrofičara mondijalizacije', od Forrestera do Baget Bozza, daju mu kulturalni okvir. (...) Prirodno, kao što je na početku napomenuto, bilo bi pogubno kada bi se tako složeni povijesni razvoji, kao i oni politički neposredniji, na kraju sudili na terenu kaznenog zakona. Nemojmo, dakle, miješati londonski sud sa sudom povijesti. No ipak nemojmo umanjivati jučerašnju presudu svodeći je na jednostavno dovršenje parnice za klevetu i nanesenu štetu. Ona, naprotiv, dokazuje, utoliko više nakon, opet londonskog, slučaja Pinochet, da sudstvo u nekim zemljama čvrste demokratske sutrukture prihvaća, u svojem svakodnevnom praktičnom djelovanju, opća načela proizašla iz osude zločina protiv čovječanstva, genocida, kršenja ljudskih prava. Tako se od prijedloga UN-a prelazi na presude sudova. (...)", piše Mario Pirani