IT-12.III.-LA STAMPA-BETTIZA O KOSOVU

ITALIJA LA STAMPA 12. III. 2000. Godišnjica "Godinu dana nakon vojne operacije koju je NATO pokrenuo protiv Srbije 24. ožujka prošle godine, koja je trajala tri mjeseca i završila kapitulacijom i povlačenjem srpskih snaga, Kosovo nam se čini kao da je zaleđeno u paradoksalnom balkanskom limbu punom zamka i nesigurnosti u budućnosti. (...) Takozvani 'rat od 90 dana' NATO je vodio s ciljem da ostvari jedan već anakronističan politički cilj: obnovu administrativne autonomije Kosova, koju su 1989. ukinuli Miloševićevi vojnici, što bi, ipak, trebalo ponovno vratiti pacificiranu regiju pod suverenitet Beograda. Sada, kao što se vidjelo, više nema demografskih, političkih, gospodarskih, moralnih pretpostavka za možebitni povratak srpskog administrativnog osoblja i policajaca na Kosovo. Ne samo ekstremisti iz OVK-a, nego velika većina albanskog stanovništva, koja pamti neuspjeli pokušaj genocida svojeg naroda, uopće ne želi samoupravu pod srpskim nadzorom nego želi punu neovisnost. Želi, u biti, ostvariti posljednji čin jugoslavenskoga raspada, postići ono što su već postigle druge bivše titoističke federalne republike: Slovenija, Hrvatska, Makedonija. Taj zahtjev za neovisnošću, koji uopće nije nelegitiman, sukobljava se s tri temeljne zapreke. Prva je Milošević. Sve dok beogradski diktator, kojega brojni Srbi podupiru kao nacionalnoga junaka, a protiv kojega se neodlučno bori nacionalistička oporba, bude na čelu 'male Jugoslavije', ništa neće moći zacijeliti, niti se jasno riješiti.(...) Druga je zapreka neovisnosti agresivna i pustolovna politika koju sam OVK, u suprotnosti s konačnim ciljem kosovarskog suvereniteta, opasno provodi vojnim akcijama unutar srpskoga teritorija, u pograničnim područjima nastanjenim znatnom albanskom manjinom. Riječ je o akcijama koje nude odlične izlike za srpski protuudar, što uzbunjuje poglavito Amerikance, čiji su kontingenti u sjeveroistočnom sektoru upravo uz vruću granicu. (...) Treća zapreka neovisnosti, otežana i opravdana ratničkim potezima OVK-a, možda je i najlicemjernija. Službeni stav svih devetnaest vlada NATO-a jest da bi davanje punoga državnog suvereniteta Kosovu bilo neoprezno jer bi stvorilo 'opasan presedan'. Već i bez neovisnosti, OVK pokušava huškati Albance u Srbiji. Što bi se, s neovisnošću, dogodilo u Makeodniji i Crnoj Gori, gdje odavno žive stare albanofonske zajednice? Što bi se dogodilo u samoj Albaniji, gdje se Gegi na sjeveru, oni Berishini, da objasnimo, osjećaju po krvi, jeziku, i običajima jako bliski albanskoj braći na Kosovu? Ne bi li iluzija velike Albanije, a još gore njezino hipotetsko ostvarenje, riskirala postati neka vrsta etničke atomske bombe aktivirane u balkanskoj barutani? Svi se dakle, kao da smo još u ožujku 1999., nastavljaju kloniti samostalnosti i savjetovati autonomiju unutar srpske države, koja se jedva drži na nogama, razorena oskudicom i kriminalom, potlačena jednom obiteljskom i anakronističkom diktaturom, kojoj čak ni ponosna i slavna Crna Gora ne želi pripadati. (...) Kakvoj se autonomiji, kakvoj samoupravi, mogao ili se može nadati, u srpskom režimu, narod kojemu su Srbi pokušali oduzeti život pa čak i povijesni identitet? Kosovski Albanci, ponovno moralno i etnički zbijeni, a među kojima ne nedostaje umjerenih koji danas traže neovisnost, kao što je traže i Crnogorci, u stvarnosti ne predstavljaju nikakav 'opasan presedan'. Nastoje samo logičnom povijesnom kraju privesti krug 'presedana' koji su već rodili, iz raspada Jugoslavije, koju je ubio i pokopao Milošević, suverene države Sloveniju, Hrvatsku, Bosnu i Makedoniju. (...) Evo što glede toga primjećuje engleski orijentalist Noel Malcolm, glavni autor najpotpunije i najbolje ažurirane Povijesti Kosova koja je do danas napisana: 'Minimalni zahtjev zapadnjačke politike je siguran povratak kosovarskih izbjeglica njihovim domovima, što ne bi bilo moguće da je bilo koji dio teritorija ostao pod beogradskom vladom. Tu se radi o jednostavnom ali temeljnom načelu: da se politika masovnog terora protiv nekog civilnog stanovništva ne treba nikad nagraditi. Vjerujem da je obrana tog načela nešto što svijet duguje ne samo 1,800.000 Kosovara, nego i sebi samom i budućim naraštajima'. Drugim riječima: neovisnost od Beograda kao čin etičke pravde, ili autonomija s Beogradom kao nadoknada za etnički terorizam. Koja su druga rješenja? Podjela bi bila daljnji doprinos politici genocida. Ostanak na neodređeno vrijeme vojska NATO-a degenerirao bi u jedan oblik, ne ni previše prikriven, čistog kolonijalnog protektorata. Konfederacija tri neovisna entiteta, Kosova, Crne Gore i Srbije, na kraju bi predstavaljala neku vrstu balkanske helvetizacije; odlična, ali potpuno neostvariva dok je Milošević tamo gdje jest", piše Enzo Bettiza.