IT-21. II.-CORRIERE-KRIZA U EUROPI

ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 21. II. 2000. Ako se demokracija pomalo osvećuje "Od slučaja Kohl do slučaja Haider, kao da se na Starom Kontinentu događa velika osveta. To je osveta demokracije Europi. Samo su tehnokrati, nerealno navikli da se nikad ne obaziru na javna mišljenja i raspoloženja biračkoga tijela, uistinu mogli vjerovati da će se nakon pokretanja eura demokracija (o kojoj ovdje svjesno govorim u uskom smislu, kao o općem pravu glasa) nastaviti skrivati, ploviti u limbu, neopasna, nemoćna, mirna. (...) Ako su, kako smatram, današnji europski problemi nastali zbog osvete koju 'demokracija' provodi na štetu Europe, onda je pitanje: zašto sada? Kroz veoma dugo razdoblje, od rađanja Europske zajednice pa nadalje, demokratska Europa (ona nacionalnih parlamenata) i tehnokratska Europa (ona bruxelleska, euro- tehnostruktura) išle su zajedno, gotovo uvijek u savezu. Taj plodni savez između demokracije i tehnokracije bio je omogućen niskom razinom politizacije europskih pitanja. Građani Europe, sretni što mogu iskoristiti prednosti, poglavito gospodarske, koje je osiguravala integracija, ostavljali su slobodne ruke vladama i eurobirokraciji u zajedničarskim poslovima. Sve u znaku velikog privida: dok je integracija, malo po malo, nagrizala nacionalne suverenitete, propaganda i izborna retorika u raznim europskim zemljama zanemarivale su taj aspekt; prednosti integracije činili su se (ali nisu bile) besplatne, gotovo kao da u zamjenu nisu nosile odstupanje birača i nacionalnih vlada od njihova slobodnog izbora. Potom su došli Maastricht i jedinstvena valuta. Privid se više nije mogao održavati. U trenutku kada su se integracijska odijela sve više skupljala, 'demokracija' je politizirala europske poslove; od tada su javna mišljenja počela utjecati na proces integracije i dijeliti se unutar svake zemlje, odnosno na način njezina ostvarivanja. Uz to se jedan dio europskih birača, otkrivši da prednosti Europe nisu bez svoje cijene, počeo protiviti, s desna ili lijeva, europskoj integraciji. Europa sada počinje plaćati svoje neriješene podvojenosti, podvojenosti nadnacionalne integracije koja je oblikovanje biračkog odlučivanja u potpunosti ostavila na nacionalnim temeljima, dok je 'vanjska' obveza, europska obveza svaku uključenu zemlju sve više stiskala i postajala jača. S ishodima koji bi, da nisu uznemirujući, bili smiješni. S jedne se strane pokreće euro, najveći izraz gubitka nacionalng suvereniteta, s druge se strane nastavlja, u međueuropskim odnosima, rabiti jezik i diplomaciju suverenih država. U slučaju Haider, primjerice, govorilo se (tko hvaleći, tko kudeći) o 'miješanju' u unutarnje austrijske poslove. No koncept 'miješanja' pretpostavlja nacionalne suverenitete koje je europska integracija već odavno nagrizla. Tako nastaje ta bizarna situacija u kojoj su europski partneri udruženi u zajedničkom poslu koji nadilazi obzor pojedinačnih država, ali su i istodobno, u nedostatku europskoga identiteta i odgovarajućih demokratskih institucija, međusobno 'strane zemlje'. No podvojenost se, dugoročno, ne isplati. Demokracija ima svoju logiku, poglavito traži jasnoću o ključnom pitanju: tko zapovijeda? Nacionalna vlada, čijem sam izboru pridonio ja kao birač, ili neslužbena europska vlada koja mi nije izravno odgovorna? Optimisti se nadaju da će Europska konferencija koja traje, riješiti do kraja godine pitanja takozvanog demokratskog deficita Europe. Neće biti tako. Demokracija će se još dugo nastaviti ozakonjivati samo na nacionalnim temeljima (a i u Europskom parlamentu ćemo, mi Europljani, nastaviti glasovati 'po nacijama'). Vanjska obveza, europska, neće se pretvoriti u 'unutarnju' obvezu: to bi se dogodilo kada bismo bili pozvani glasovati na europskim, a ne nacionalnim temeljima za upravljačka tijela Europe. Ništa čudno, dakle, neće biti bude li se demokracija nastavila i u budućnosti sukobljavati s Europom, i ako će među biračima raznih zemalja porasti tendencija da europske obveze smatraju plodom nasilja i urota 'stranih zemalja' protiv slobodnog izražavanja (svojeg) 'narodnog suvereniteta", piše Angelo Panebianco.