US USATODAY 14. II. AUSTR. -RAZLIČITOSTI

SJEDINJENE AMERIČKE DRŽAVE THE USA TODAY 14. II. 2000. Austrijanci bi trebali učiti o različitostima "Osuđivanje uključivanja stranke ekstremne desnice u austrijsku vladu potpuno je opravdano - i bijedno nedovoljno. Ukor Europske zajednice je dobrodošao - i potpuno neprikladan. Svi koji vjeruju u to da možemo osramotiti Austrijance ili izvršiti pritisak na njih tako da to postigne da Austrijanci prema svojoj ksenofobnoj stranci počnu postupati kao prema izopćeniku, trebali bi još jednom razmisliti. Umjesto toga, trebali bismo se suočiti s korijenskim uzrocima koji jednoga od svaka tri Austrijanca tjeraju da svoj glas dade stranki ekstremne desnice. Moje brojne rasprave na njihovu jeziku s austrijskim političkim čelnicima, urednicima novina i sveučilišnim profesorima(...) isprva su polučile prilično površno objašnjenje: nezaposlenost je još visoka. Dvije glavne stranke koje su zajednički vladale Austrijom gotovo čitavu jednu generaciju u jednom ili drugom obliku postale su samozadovoljne i nepokretne, izgubivši dodir s velikim dijelom svoga biračkog tijela. S obzirom na to da su glavne stranke djelovale zapravo kao jedna, glasovi prosvjeda nisu imali kanale kroz koje bi se izrazili. Osim toga, kazali su mi da je Joerg Haider mladolik, da je drzak, svjež, hrabar i elegantan. Kada govori, obraća se nezadovoljnima. Osim toga, za razliku od Njemačke, koja se s velikim dijelom svoje prošlosti suočila 60-ih godina, Austrija ju još niječe. (Prema starom vicu, Austrijanci su sami sebe uvjerili da je Hitler bio Nijemac, a Beethoven Austrijanac.) Dakle, Austrijanci su manje sramežljivi kad je u pitanju prihvaćanje polufašističkih ideologija. Iako sva ta objašnjenja sadrže zrnce istine, malo kopkanja ispod površine na vidjelo iznosi dublje uzroke koji se moraju uzeti u obzir ako Austriji želimo pomoći, umjesto da ju samo gazimo. Austrijanci se osjećaju dvostruko prevarenima. Imali su glavnu međunarodnu ulogu kao most između Istoka i Zapada; sada postaju maleni, gotovo trivijalni entitet u Europskoj zajednici. 'Kada njemačka vlada djeluje', opažanje je koje se ovih dana često čuje, 'pitanje u Beču jest moramo li ju odmah slijediti ili možemo pričekati minutu ili dvije.' A na masovnu imigraciju, naročito Roma i Bosanaca, gleda se, ne bez razloga, kao na prijetnju austrijskoj nacionalnoj osobnosti i identitetu. Ti su razlozi naročito važni jer uspon ekstremno desno usmjerenih stranaka i njihovih sljedbenika u Italiji, Švedskoj, Švicarskoj, Francuskoj, pa čak i Njemačkoj, potiču slične sile. Kao Amerikanci, s Austrijancima - i drugim Europljanima - možemo najbolje podijeliti razumijevanje toga kako smo se pomirili s valovima imigranata različitog podrijetla, kao i kako su promjene koje su nastale utjecale na našu nacionalnu osobnost i identitet. Morali bismo priznati da je čitav proces bio daleko od laganog i da je i kod nas povremeno rezultirao ksenofobičnim ispadima. Kako smo sada skloni sociološku arhitekturu koju smo izgradili uzimati zdravo za gotovo, često nismo svjesni koliko je jedinstvena i koliko bi ju dugo trebalo objašnjavati Europljanima prije nego što bi ju oni bili spremni prihvatiti i saživjeti se s njom. Često se o američkom društvu govori kao o društvu koje je sve različitije. Zapravo, američki sociološki uzorak je mnogo točnije opisan frazom 'pluralizam unutar jedinstva'. Tako uzimamo kao gotovo da Amerikanci stranog podrijetla mogu biti dobri Amerikanci, da su svi slobodni moliti se kojem god bogu žele i da možemo ostati vjerni mnogim kulturnim tradicijama zemalja iz kojih smo potekli. No postoje i točno određena područja u slučaju kojih se očekuje da privrženost domovini ima prioritet, uključujući i pokoravanje zakonima ove zemlje, prihvaćanje demokratskog načina života i toleriranja drugih. A kada se odanost SAD-u sukobi s etničkom pripadnosti, naročito u ratu, odanost SAD-u mora biti na prvom mjestu. Teško nam je razumjeti koliko tuđe takvo uređenje može biti Austrijancima i mnogim drugim Europljanima. Ne postoje romski Austrijanci niti rumunjski Austrijanci, kao ni turski Nijemci ili alžirski Francuzi. Većina Austrijanaca i drugih još nastoji ili isključiti imigrante ili ih ne asmilirati u potpunosti, i postaju veoma ljutiti kada 'ti ljudi' zadrže svoj akcent, izgled, subkulturu i enklave. Kada je koncept pluralizma unutar jedinstva izložen austrijskom slušateljstvu za vrijeme privatnog sastanka, austrijski čelnik reagirao je veoma emotivno: "Ovo je izvrsna ideja! No problem s našim imigrantima jest u tome što ne žele prihvatiti naše vrijednosti!' Očito, Austrijanci trebaju prijeći još dug put prije nego što počnu vjerovati u to da omogućavanje različitosti unutar granica njihove zemlje neće okrnjiti njihovu kulturu nego da će ju, naprotiv, obogatiti. Zaista, ako to prihvate, mogli bi otkriti da bi dobrodošlica ljudima različite etničke pripadnosti, dok ih se u isto vrijeme potiče da prihvate neke osnovne austrijske vrijednosti, pomogla njihovom zastarjelom i ustajalom društvu(...)", piše Amitai Etzioni, profesor na Sveučilištu George Washington.