IT-26.I.REPUB-DEMOKRACIJA I GLOBALIZACIJA

ITALIJA LA REPUBBLICA 26. I. 2000. Poraz stare demokracije " (...) Deset godina nakon revolucije 1989. nitko ne govori o svršetku povijesti i malo njih bi tvrdilo da su sada demokracija i tržišno gospodarstvo neupitni. Zasigurno, što se tiče demokracija, istina se čini suprotnom, a pitanje koje treba postaviti jest: je li si demokracija priskrbila neku budućnost? Nastojmo jasno govoriti. Temeljno načelo demokracije je mogućnost uklanjanja ličnosti na vlasti bez nasilja, kada se promjene raspoloženja i naklonosti naroda. Postoje mnogi načini da se to učini, no onaj najklasičniji je parlamentarno biranje vlade, odnosno da se vlada učini odgovornom izabranim parlamentima. To je najiskorištavaniji instrument početkom 21. stoljeća. U stvarnosti nema se puno dodati činjenici da je parlamentarna demokracija, kakvu poznajemo, odživjela svoje. To je rašireno uvjerenje i mnogo je razloga koji to potvrđuju. Jedan je povratak svakovrsnim fundamentalizmima, posebno onima etničke homogenosti. Demokracija je između ostaloga bila način da bi se narodima različitih vjera i rasa omogućilo da zajedno žive kao građani. No danas se čini jasnim da demagozi demokraciju smatraju i prelakim sredstvom za instrumentalizaciju, često nasilnog, protivljenja takvim različitostima. Druga je orijentacija povratak autoritarne vlade, u praksi, ako ne u teoriji. On proizlazi iz složenosti pitanja, ali i iz neobične kombinacije populističkih pozivanja vođa i apatije dijela pučanstva. Glede toga želim skrenuti pozornost na treći izazov parlamentarnoj demokraciji, slabljenje nacije-države. Može se ustvrditi da se demokracija razvila s nacijom-državom i da je s njom počeo njen pad. Moglo bi se pretjerano naglašavati obezvrjeđivanje značaja države- nacije. Važni sektori politike, poput zapošljavanja, prosvjete, raspoređivanje sredstava i socijalna politika, ostaju nacionalna stvar. No drugi su sektori vlade sve više zaposjedali prostore koji nadilaze nacionalnu politiku. Dva odmah padaju na pamet. Jedan je kontekst gospodarske aktivnosti. (...) Pojavili su se novi prostori gospodarskog djelovanja koji zasigurno imaju međunarodni, ako ne nužno i globalni karakter. Budu li im se države- nacije nastojale suprotstaviti, vjerojatno će na kraju potkopati, umjesto da potaknu, svoje mogućnosti rasta i boljitka. Drugo područje koje je otvorilo nove prostore izričito se tiče temeljne jezgre funkcija vlade: to je unutarnja i vanjska sigurnost. Treba dodati da je poslijehladnoratovsko razdoblje obilježeno brigom za vanjsku sigurnost. Malo je danas onih koji postavljaju pitanje suvereniteta kada se radi o NATO-u, o tome tko je točno donio odluku da se povede rat na Kosovu na način na koji je vođen? A da narod nije htio rat, kojoj bi vladi mogao uložiti priziv kako bi izrazio svoju volju? Vijeću NATO-a? Ili možda vladi Sjedinjenih Država, potvrđujući tako zabavnu dosjetku da pošto Amerika vlada ostatkom svijeta, ostatak bi svijeta trebao imati pravo glasovanja na američkim predsjedničkim izborima? (...) Zemlje mogu odbiti prilagoditi se odlukama tijela na čelu međunarodne politike, no tako se izlažu riziku da plate cijenu u pogledu sigurnosti koje žele jamčiti svojim građanima. To nas vodi do srži problema: što se događa demokraciji kada problemi i pitanja sele iz nacije-države i ulaze u političke prostore, za koje nemamo odgovarajuće institucije? Strogo rečeno, odgovor mora biti: demokracija gubi. (...) Veliki dio građana jednostavno ne postoji kao zajednica. Dakle, internacionalizacija, nužno, a koliko se čini i neizbježno, znači pad demokracije. Za ono što se ne može ostvariti u državi-naciji, ne može se ni odgovarati radi lišavanja prava građana koji djeluju unutar ustava utemeljenog na slobodi. Demokracija živi i umire s državom-nacijom. (...) Kada uđemo u problematike i odluke koje nadilaze državu-naciju, zajednički osjećaj postaje sve manje odlučujući. Građani se moraju uzdati u revizore, osposobljene kontrolore ili čak profesionalce, sa svim dvojbama i iskušenjima koje nosi njihov položaj. U tom kontekstu treba podsjetiti na jednoga drugog čimbenika, odnosno stvaranje javne organizacije ili, skromnije, organizacije transnacionalne javne komunikacije, kao sredstva za upozoravanje na nezakonitosti. Javno objavljivanje informacija prvi je i temeljni uvjet. To se nametnulo i stoga što je internet preuzeo jednu 'demokratsku' funkciju: s internetom svatko može doći do važnih informacija, i postoji velika mogućnosti da među mnogima postoje i oni koji to znaju iskoristiti. (...) Ono što se drži u tajnosti postaje dijelom prostora raširenog po cijelom svijetu, a održavanje nečega tajnim postaje sve teže. Tako nije sve izgubljeno. No veliko postignuće civilizacije, parlamentarna demokracija, mnogo je izgubila na svojoj snazi. Moramo se sjetiti njezina načela, odgovornosti vlada, i iskoristiti našu maštu kako bi našli funkcionalne institucije za 21. stoljeće", piše Ralf Dahrendorf.