FILTER
Prikaži samo sadržaje koji zadovoljavaju:
objavljeni u periodu:
na jeziku:
hrvatski engleski
sadrže pojam:

IT-19.I.-CORRIERE- STRANKE I GLOBALIZACIJA

IT-E-S-globalizacije-integracije IT-19.I.-CORRIERE- STRANKE I GLOBALIZACIJA ITALIJACORRIERE DELLA SERA19. I. 2000.Beck: kozmopolitske stranke u globalnom selu"Prošlo je tek nešto više od 150 godina otkako se u Paulskirche u Frankfurtu otvorila rasprava o prijelazu s feudalnog poretka na demokratsku državu-naciju. A danas moramo raspravljati o prijelazu s države-nacije na transnacionalnu i kozmopolitsku demokraciju.Prijelazu koji se, nepotrebno je naglasiti, neće dogoditi automatski. Kako bi transnacionalna demokracija dobila oblik i stvarnu moć, nužno je stvoriti novi politički subjekt, stranku kojoj globalni građani mogu izraziti svoje pristajanje.Tu se postavlja prvo pitanje: na koje će načine transnacionalne stranke moći sudjelovati u unutarnjim poslovima takozvanih drugih zemalja? To pitanje se posebno odnosi na Europu.Ako bi, u jednoj paradoksalnoj pretpostavci, Europska unija zatražila pristupanje sebi samoj, sigurno bi bila odbijena, zbog toga što Europska unija ne ispunjava potrebne demokratske uvjete za prijam. No postoji još jedan paradoks: nekoliko tjedana nakon spomenutoga odbijanja, sve zainteresirane zemlje mogle bi biti obaviještene da
ITALIJA CORRIERE DELLA SERA 19. I. 2000. Beck: kozmopolitske stranke u globalnom selu "Prošlo je tek nešto više od 150 godina otkako se u Paulskirche u Frankfurtu otvorila rasprava o prijelazu s feudalnog poretka na demokratsku državu-naciju. A danas moramo raspravljati o prijelazu s države-nacije na transnacionalnu i kozmopolitsku demokraciju. Prijelazu koji se, nepotrebno je naglasiti, neće dogoditi automatski. Kako bi transnacionalna demokracija dobila oblik i stvarnu moć, nužno je stvoriti novi politički subjekt, stranku kojoj globalni građani mogu izraziti svoje pristajanje. Tu se postavlja prvo pitanje: na koje će načine transnacionalne stranke moći sudjelovati u unutarnjim poslovima takozvanih drugih zemalja? To pitanje se posebno odnosi na Europu. Ako bi, u jednoj paradoksalnoj pretpostavci, Europska unija zatražila pristupanje sebi samoj, sigurno bi bila odbijena, zbog toga što Europska unija ne ispunjava potrebne demokratske uvjete za prijam. No postoji još jedan paradoks: nekoliko tjedana nakon spomenutoga odbijanja, sve zainteresirane zemlje mogle bi biti obaviještene da je Unija prisiljena povući svoje odluke. Iz jednostavnoga razloga što Francuska, Njemačka, Velika Britanija i sve druge zemlje članice više ne ispunjavaju kriterije za primanje. One zapravo više nisu u položaju efektivnih članice budući da Unija donosi samostalno sve veći broj odluka, na čiju se provedbu pozivaju države članice, a da nisu demokratski sudjelovale u njihovu oblikovanju. To je paradigmatski primjer dvojbe s kojom se demokracija mora suočiti u doba globalizacije. Ako je istina da u okviru nacionalnih politika koje imaju čvrst demokratski temelj čak i odbijanje donošenja odluka zahtijeva formalno ovlaštenje, isto tako je istina da je u transnacionalnom kontekstu, koji je naizgled nepolitičan, uobičajena praksa donositi odluke najveće važnosti koje nemaju ni najmanji demokratski legitimitet. (...) Konkretnije pitam: zašto nije bilo europskog referenduma o uvođenju eura? Jedna referendumska inicijativa podigla bi ugled Europe, ustanovljavajući europsko javno mišljenje koje treba pitati za rješenje jednog izrazito zajedničarskog problema. Uvoditi euro i trubiti povlačenje za staru državu-naciju, na način na koji to sada čine mnogi Europljani, znači dovesti u rizik cijeli eksperiment. A s druge je strane, vraćanje kazaljka na satu na nacionalnu demokraciju čista iluzija. U Europi neće više biti demokracije ako se ne dođe do pune transnacionalne demokracije. Danas, kada je monetarna unija stvarnost, Europa se poglavito treba osnažiti novim idejama i novim politčkim institucijama. Samo će snažna Europa biti kadra potpuno izraziti svoju staru ideju demokracije u novoj eri globalizacije. Zamislimo da engleski, poljski ili talijanski državljani sudjeluju u njemačkoj predizbornoj kampanji u svojstvu članova neke europske stranke koja djeluje u svim državama članicama. To bi bilo njihovo pravo, jer se u svojim predizbornim kampanjama, samo naizgled u nacionalnom okviru, Njemačka bavi političkim temama koje nisu samo europske, nego čak i globalne. (...) Danas se moramo nositi s jednom novom dijalektikom između onoga što je globalno i onoga što je lokalno, dijalektikom koju nije lako smjestiti u okvir nacionalne politike, nego koju se može primjereno primijeniti i rješavati samo u transnacionalnom kontekstu. Radi toga je nužno imati na raspolaganju novi politički subjekt: kozmoplitske stranke koje transnacionalna pitanja predstavljaju u transnacionalnoj optici, no koje bi djelovale u političkoj areni države-nacije. (...) One će se nadmetati s tradicionalnim nacionalnim strankama u sukobima koji se odnose na politiku i vlast, a koji su samo naizgled unutarnji. (...) Svijet, naravno, ne želi ni globalne urede ni globalne birokrate. Međutim, postoje alternativna rješenja poput onih koje primjenjuju tvrtke, koje isključuju stare birokratske hijerarhije i biraju fleksibilni režim u kojemu koordinacija nema samo vertikalni nego i horizontalni i transnacionalni karakter. Po njihovu primjeru države i stranke mogu napraviti jednu mrežnu strukturu, ujedinjenu na transnacionalnoj razini, ali decentraliziranu. No tko će biti pozvan odrediti vrijednosti (svete ili laičke) koje treba smatrati kozmopolitskim? Važno je na to pitanje dati pravodoban odgovor prožet samokritičnošću. Zato što postoji okrutna sumnja da će se kozmopolitizam na kraju pokazati jednom verzijom zapadnjačkog malograđanskog mentaliteta dovedenog do megalomanije ukoliko nacional-globalne stranke neće biti kadre provesti korjenitu promjenu u najvažnijim zapadnim zemljama, odnosno ako ih one ne uspiju pretvoriti iz društava koja polažu pravo da sve druge poučavaju što trebaju činiti, u društva spremna učiti od drugih. Govorimo li dakle o nekoj utopijskoj zemlji? Naravno, ta je ideja nerealna koliko je to bilo i traženje nacionalne demokracije 1848.. (...) Ako nećemo eksperimentirati s tim novim oblicima demokracije, koji nadilaze državu-naciju, ali koji bi bili usredotočeni na nacionalne parlamente, izlažemo se riziku da se nađemo u postpolitičkom dobu visoke tehnokracije. Važnost i težina tih kozmopolitskih stranaka ne bi bili kompromitirani pa i ako bi to u prvom trenutku bili razmjerno skromni dijelovi javnog mišljenja. Bilo bi dovoljno da na druge stranke vrše pritisak da se ove bave i pitanjima transnacionalnoga karaktera, uvažavajući demokratska pravila", piše Ulrich Beck.

VEZANE OBJAVE

An unhandled error has occurred. Reload 🗙