IT-E-S-globalizacije-integracije IT-19.I.-CORRIERE- STRANKE I GLOBALIZACIJA ITALIJACORRIERE DELLA SERA19. I. 2000.Beck: kozmopolitske stranke u globalnom selu"Prošlo je tek nešto više od 150 godina otkako se u Paulskirche u Frankfurtu
otvorila rasprava o prijelazu s feudalnog poretka na demokratsku državu-naciju. A danas moramo raspravljati o prijelazu s države-nacije na transnacionalnu i kozmopolitsku demokraciju.Prijelazu koji se, nepotrebno je naglasiti, neće dogoditi automatski. Kako bi transnacionalna demokracija dobila oblik i stvarnu moć, nužno je stvoriti novi politički subjekt, stranku kojoj globalni građani mogu izraziti svoje pristajanje.Tu se postavlja prvo pitanje: na koje će načine transnacionalne stranke moći sudjelovati u unutarnjim poslovima takozvanih drugih zemalja? To pitanje se posebno odnosi na Europu.Ako bi, u jednoj paradoksalnoj pretpostavci, Europska unija zatražila pristupanje sebi samoj, sigurno bi bila odbijena, zbog toga što Europska unija ne ispunjava potrebne demokratske uvjete za prijam. No postoji još jedan paradoks: nekoliko tjedana nakon spomenutoga odbijanja, sve zainteresirane zemlje mogle bi biti obaviještene da
ITALIJA
CORRIERE DELLA SERA
19. I. 2000.
Beck: kozmopolitske stranke u globalnom selu
"Prošlo je tek nešto više od 150 godina otkako se u Paulskirche u
Frankfurtu otvorila rasprava o prijelazu s feudalnog poretka na
demokratsku državu-naciju. A danas moramo raspravljati o prijelazu
s države-nacije na transnacionalnu i kozmopolitsku demokraciju.
Prijelazu koji se, nepotrebno je naglasiti, neće dogoditi
automatski. Kako bi transnacionalna demokracija dobila oblik i
stvarnu moć, nužno je stvoriti novi politički subjekt, stranku
kojoj globalni građani mogu izraziti svoje pristajanje.
Tu se postavlja prvo pitanje: na koje će načine transnacionalne
stranke moći sudjelovati u unutarnjim poslovima takozvanih drugih
zemalja? To pitanje se posebno odnosi na Europu.
Ako bi, u jednoj paradoksalnoj pretpostavci, Europska unija
zatražila pristupanje sebi samoj, sigurno bi bila odbijena, zbog
toga što Europska unija ne ispunjava potrebne demokratske uvjete za
prijam.
No postoji još jedan paradoks: nekoliko tjedana nakon spomenutoga
odbijanja, sve zainteresirane zemlje mogle bi biti obaviještene da
je Unija prisiljena povući svoje odluke. Iz jednostavnoga razloga
što Francuska, Njemačka, Velika Britanija i sve druge zemlje
članice više ne ispunjavaju kriterije za primanje.
One zapravo više nisu u položaju efektivnih članice budući da Unija
donosi samostalno sve veći broj odluka, na čiju se provedbu
pozivaju države članice, a da nisu demokratski sudjelovale u
njihovu oblikovanju.
To je paradigmatski primjer dvojbe s kojom se demokracija mora
suočiti u doba globalizacije. Ako je istina da u okviru nacionalnih
politika koje imaju čvrst demokratski temelj čak i odbijanje
donošenja odluka zahtijeva formalno ovlaštenje, isto tako je
istina da je u transnacionalnom kontekstu, koji je naizgled
nepolitičan, uobičajena praksa donositi odluke najveće važnosti
koje nemaju ni najmanji demokratski legitimitet. (...)
Konkretnije pitam: zašto nije bilo europskog referenduma o
uvođenju eura? Jedna referendumska inicijativa podigla bi ugled
Europe, ustanovljavajući europsko javno mišljenje koje treba
pitati za rješenje jednog izrazito zajedničarskog problema.
Uvoditi euro i trubiti povlačenje za staru državu-naciju, na način
na koji to sada čine mnogi Europljani, znači dovesti u rizik cijeli
eksperiment. A s druge je strane, vraćanje kazaljka na satu na
nacionalnu demokraciju čista iluzija. U Europi neće više biti
demokracije ako se ne dođe do pune transnacionalne demokracije.
Danas, kada je monetarna unija stvarnost, Europa se poglavito treba
osnažiti novim idejama i novim politčkim institucijama. Samo će
snažna Europa biti kadra potpuno izraziti svoju staru ideju
demokracije u novoj eri globalizacije. Zamislimo da engleski,
poljski ili talijanski državljani sudjeluju u njemačkoj
predizbornoj kampanji u svojstvu članova neke europske stranke
koja djeluje u svim državama članicama. To bi bilo njihovo pravo,
jer se u svojim predizbornim kampanjama, samo naizgled u
nacionalnom okviru, Njemačka bavi političkim temama koje nisu samo
europske, nego čak i globalne. (...) Danas se moramo nositi s jednom
novom dijalektikom između onoga što je globalno i onoga što je
lokalno, dijalektikom koju nije lako smjestiti u okvir nacionalne
politike, nego koju se može primjereno primijeniti i rješavati samo
u transnacionalnom kontekstu.
Radi toga je nužno imati na raspolaganju novi politički subjekt:
kozmoplitske stranke koje transnacionalna pitanja predstavljaju u
transnacionalnoj optici, no koje bi djelovale u političkoj areni
države-nacije. (...) One će se nadmetati s tradicionalnim
nacionalnim strankama u sukobima koji se odnose na politiku i
vlast, a koji su samo naizgled unutarnji. (...)
Svijet, naravno, ne želi ni globalne urede ni globalne birokrate.
Međutim, postoje alternativna rješenja poput onih koje primjenjuju
tvrtke, koje isključuju stare birokratske hijerarhije i biraju
fleksibilni režim u kojemu koordinacija nema samo vertikalni nego i
horizontalni i transnacionalni karakter. Po njihovu primjeru
države i stranke mogu napraviti jednu mrežnu strukturu, ujedinjenu
na transnacionalnoj razini, ali decentraliziranu.
No tko će biti pozvan odrediti vrijednosti (svete ili laičke) koje
treba smatrati kozmopolitskim? Važno je na to pitanje dati
pravodoban odgovor prožet samokritičnošću. Zato što postoji
okrutna sumnja da će se kozmopolitizam na kraju pokazati jednom
verzijom zapadnjačkog malograđanskog mentaliteta dovedenog do
megalomanije ukoliko nacional-globalne stranke neće biti kadre
provesti korjenitu promjenu u najvažnijim zapadnim zemljama,
odnosno ako ih one ne uspiju pretvoriti iz društava koja polažu
pravo da sve druge poučavaju što trebaju činiti, u društva spremna
učiti od drugih.
Govorimo li dakle o nekoj utopijskoj zemlji? Naravno, ta je ideja
nerealna koliko je to bilo i traženje nacionalne demokracije 1848..
(...)
Ako nećemo eksperimentirati s tim novim oblicima demokracije, koji
nadilaze državu-naciju, ali koji bi bili usredotočeni na
nacionalne parlamente, izlažemo se riziku da se nađemo u
postpolitičkom dobu visoke tehnokracije. Važnost i težina tih
kozmopolitskih stranaka ne bi bili kompromitirani pa i ako bi to u
prvom trenutku bili razmjerno skromni dijelovi javnog mišljenja.
Bilo bi dovoljno da na druge stranke vrše pritisak da se ove bave i
pitanjima transnacionalnoga karaktera, uvažavajući demokratska
pravila", piše Ulrich Beck.