IT-19.I.-LA STAMPA-AMERIKA I EUROPA

ITALIJA LA STAMPA 19. I. 2000. Amerika-Europa, nikada više kao prije "Je li savez između Europe i Amerike predodređen da traje i u novom stoljeću ili je to ostatak povijesti dvadesetoga stoljeća, za koji se obvezalo da će ga se provoditi dok ne nestane? Službene izjave govore u prilog prvoj pretpostavci. No mnogi konkretni znakovi, premda ne naginju drugoj, daju naslutiti kako odnos nikada više neće biti kao prije. Navodim dva. Prvi je neuspjeh konferencije o svjetskoj trgovini u Seattleu, do kojega je u dobroj mjeri došlo zbog nerazumijevanja i razlika između Sjedinjenih Država i Europske unije. Drugi se tiče zametka autonomne obrane EU-a, zacrtanog na skupu na vrhu 10. prosinca u Helsinkiju, i zabrinutih reakcija Washingtona, premda su petanestorica jako pazila da ne dovedu u pitanju NATO kao takav. Gospodarstvo i politika, svjetska trgovina i vojna sigurnost, dva su stupa međunarodnih odnosa i oba se čine napuknuta. Je li isplativo, i realistički, i Amerikancima i Europljanima, čekati da se napukline prošire, ili čak i djelovati kako bi se to dogodilo? Tim jako aktualnim temama bavi se knjiga povjesničara politike Francesca Gozzana (veterana diplomatskog novinarstva, koji je u knjizi obilato iskoristio svoje višedesetljetno iskustvo, ali je napravio i složeno, historiografsko kritičko istraživanje). Gozzano se vraća do izvora, podsjeća na oproštajnu poruku Georgea Washingtona: 'Europa ima određen broj svojih interesa, a koji nemaju nikakve veze, ili pak imaju nekakvu jako neizravnu vezu, s našima... Ujediniti nas umjetnim vezama s promjenjivostima njezine politike značilo bi neoprezno djelovati'. Zapravo su prošla samo dva stoljeća, ali se to čini kao prapovijest. U međuvremenu se dogodio izvanredni razvoj američke nacije, došlo je do geometrijske progresije njezinih vanjskih interesa, njezina sve šireg uključivanja u poslove stare europske 'majke domovine', sve do toga da ju je spasila od samouništenja, prvo nacističkoga, potom komunističkoga. No što sada, nakon kraja totalitarnih izazova i hladnoga rata? Otkako su nestale te opasnosti, razilaženje interesa je očito. Kako iz toga izići? Mogli bismo se složiti s političkim zaključcima eseja. Postoji trajni rizik američke hegemonije, kome je alternativa samo ravnodušnost i izolacionizam. Niti jedna, niti druga stvar za Europljane nisu dobre, a dalekovidnije gledajući, nisu dobre ni samim Amerikancima, jer, unatoč svemu, združuje ih čuvanje jednog modela demokracije i suvremenosti pred potresima i nepoznanicama budućnosti planeta. No treba ponovno razmotriti transatlantski odnos, napraviti ga pravim 'partnershipom', a to, više nego o Sjedinjenim Državama, ovisi o Europskoj uniji, njezinoj sposobnosti da razvije svoju političko-stratešku osobnost, izvan njezina starog položaja podređenosti (posljednji slučaj, Balkan)", piše Aldo Rizzo.