IT-17.I.STAMPA-RU. NUKLEARNA DOKTRINA

ITALIJA LA STAMPA 17. I. 2000. Rusija, rizici nove nuklearne doktrine "Rusija ima 'novu nukleranu doktrinu'. To kaže general Manilov, u očekivanju službenoga Putinova odobrenja, koje se smatra sigurnim. I čemu se sastoji nova doktrina? Da li u činjenici da bi Rusija, u stanju krize koja bi ugrozila njeno preživljavanje kao suverene države, prva iskoristila nuklearno oružje. Treba li se plašiti? Vidjet ćemo. Kažimo odmah da je takozvani 'first use' atomskih bomba uvijek bio dio strategije Sjedinjenih Država i NATO-a. Te bi se, dakle, Rusija samo prilagodila s velikim zakašnjenjem. No, zašto s tolikim zakašnjenjem? I zašto upravo sada? Kako bi se odgovorilo na ta pitanja, treba jako kratko ponovno proći povijest hladnoga rata. Dok je ovaj trajao, odnosno dok su postojali Sovjetski Savez i Varšavski pakt, komunistički blok imao je veliku premoć nad NATO-om u konvencionalnom naoružanju. Drugim riječima, da su Sovjeti odlučili napasti Zapad, atlantske snage ne bi bile kadre oduprijeti se do kraja. Te je, dakle, za odvraćanje SSSR-a od takvih pomisli postojala samo prijetnja odgovora na agresiju nuklearnim oružjem. Naprotiv, Kremlj se hvalio svojim odbacivanjem 'pripravnosti na uporabu' Bombe, i iz toga je proizvodio promidžbeno oružje za zapadnjačka javna mišljenja, znajući da time čuva odlučujuću 'konvencionalnu' nadmoć. Sve se to promijenilo krajem Hladnog rata i slomom SSSR-a. Već je Gorbačov dopustio konvencionalno uravnoteživanje u Europi, a potom se s Jeljcinom, odnosno mučnom tranzicijom, prešlo se na neravnotežu (ne kvantitativnu, nego kvalitativnu, zbog modernoga oružja i tehničko-političkog kredibiliteta zapovjedništava) u korist NATO-a. I tako se sada Moskva očituje za 'first use'. Reći će se: ako se strateški okvir toliko promijenio, zašto NATO zadržava staru nuklearnu prijetnju? Zapravo je bilo, pa i važnih, glasova protiv zapadnjačkog 'first use' (njemački ministar vanjskih poslova Fischer, nakon uspostave Schroederove vlade), no povučeni su pred jednim protivnim argumentom: odnosno da su mnogi američki saveznici, ne samo u Europi, i ne samo misleći na Rusiju, odustali od nacionalnog nukleranog naoružavanja u zamjenu za pouzdano 'jamstvo' i potrebu za postojanjem supersile. Ruski je slučaj sveukupno i sličan i različit. Sličan je po tome što su veliki strateški potezi, potencijalno zastrašujući, napravljeni zbog, u biti, političkih motiva. Ako Sjedinjene Države namjeravaju potvrditi svoju ulogu najviših jamaca za sebe same i svoje saveznike, Rusija želi vratiti svoj status sile, koji je sada, osim velikim unutarnjim teškoćama, stavljen na kušnju drugim čečenskim ratom. No ruski je slučaj i različit, upravo zbog svekolike slabosti 'zemlje-sustava', koja se zapleće s nacionalističkim povratnim udarom. Treba kazati da u tom drugom slučaju, nema jedne stabilne i sigurne vlasti, koja bi stoga bila nesklona stratešku teoriju zamijeniti praksom, nego postoji još nestabilna i nesigurna vlast, koja bi, na kraju, kako bi samu sebe spasila, mogla doći u iskušenje ekstremnih pustolovina. Dakle, ne plašiti se, ali razmišljati, i to ozbiljno", piše Aldo Rizzo.