NJ 20.XII.-DEI WELT-NATO

NJEMAČKA DIE WELT 20. XII. 2001. NATO još nije izgubljen "Misije traže svoje saveze, a ne savezi svoje misije. To su bile jasne, oštre riječi Donalda Rumsfelda na jesenskom zasjedanju NATO-ovih ministara obrane. Riječi koje atlantski savez bodu u srce. Afganistanska misija Amerikanaca tražila je svoj savez: bilateralno, izvan NATO-ovih struktura. 11. rujan i njegove posljedice gurnuli su NATO na sam rub. Prema članku 5. sjevernoatlantskog saveza proglasio je slučaj saveza, prvi put u svojoj povijesti, no nitko to nije pravo uzeo do znanja. Njegov doprinos afganistanskoj borbenoj akciji ograničio se na odašiljanje pet izviđačkih zrakoplova AWACS u SAD za osiguranje američkog zračnog prostora i stajaće jedinice flote na istočno Sredozemno more. Skroman doprinos kojega NATO-ov glavni tajnik George Robertson neumorno i neobično pretjerano naziva 'značajnim'. NATO je mrtav, najavljivali su razni proroci gotovo neprestano od 11. rujna, pomalo mračno potajno, pomalo zlurado. Činjenica je da je savez u proteklom desetljeću gubio svoja klasična polja djelatnosti jedno za drugim. Što mu preostaje sada kad je hladni rat povijest a globalni rat protiv terorizma počeo je bez njega? Hoće li se, poslije više krugova širenja, pretvoriti u najveći mirovni savez svijeta, možda u vojnu ruku UN-a ili u njegovu europsku poslovnicu? Teško. Postoji li opasnost da NATO na kraju postane kamenolom za SAD, najmoćnijeg partnera koji već prema potrebi uzima iz vojnog fonda saveza ono što mu može koristiti? Ili savezu preostaje tek časno raspuštanje? To, kako poučava povijest, proturječi biću ustanova i u pravilu propada zbog birokratskog otpora. Dakle, može li se NATO još spasiti? Možda, ali put vodi samo preko radikalnih reforma, preko samoanalize i umjerenosti. NATO se ponajprije mora osloboditi zamisli političkog i vojnog automatizma. Ne zahtijeva svaka kriza, svaki oružani pohod bezuvjetno značajan doprinos iz Bruxellesa, osobito ako ugroženi saveznik ne traži potporu glasno i izričito. Do danas nije jasno je li navodni poziv Amerikanaca upomoć upućen NATO-u 12. rujna kad je savez proglasio slučaj saveza zapravo bio poziv upomoć glavnog tajnika Robertsona koji se bojao upravo onoga što se zatim dogodilo: da NATO u zapovjednoj središnjici ratnog pohoda protiv terora neće dobiti mjesto. Ako se savez sada konačno oslobodi od zamisli da u protuterorističkom ratu igra nosivu ulogu, tada bi SAD morao proglasiti svršetak NATO-ovog saveznog slučaja prema članku 5. Nije točno da je sjevernoatlantski pakt bez sudjelovanja u afganistanskoj akciji besposlen. Za sada NATO vodi tri velike operacije na Balkanu - s velikim uspjehom, u regiji koja je popločana pakostima i zamkama. S Rusijom je upravo dogovorio intenziviranje dijaloga. Taj bi forum mogao postati središnjom platformom za razmjenu obavijesti, ponajprije na polju borbe protiv terorizma. NATO bi se mogao usredotočiti na ono polje djelovanja na kojemu je tradicionalno uspješan: na Europu. To ne mora biti proturječje obrambenoj inicijativi Europske unije, naprotiv. Već se sada planovi NATO-a i EU-a poklapaju (još ne glatko, još ne bez škripanja) - primjerice kad se radi o tomu da se NATO-ove strukture učini uporabljivima za Brzu europsku napadačku postrojbu koja bi 2003. trebala biti spremna za akcije sa 60 tisuća ljudi. Ako NATO postavi samouvjerenost protiv dvojbe u sebe, stvarnost protiv borbe za prošlu veličinu - neće se morati boriti za svoju budućnost. Jer, kako kaže Donald Rumsfeld: misije traže svoje saveze - a među njima će u buduće opet biti i NATO", zaključuje Katja Ridderbusch u uvodniku lista.